O tome kako dočekati još jedan Božić u izazovima pandemije koronavirusa, da li nam je to pomoglo da se vratimo istinskim vrijednostima, o vakcinaciji, o tome kako je biti jedini nuncij porijeklom iz Bosne i Hercegovine u diplomatskoj službi Svete Stolice, službovanju na Arapskom poluotoku, Africi i sada na Baltiku, stanju sa migrantskom krizom na bjelorusko-poljskoj granici, ima li mir alternativu u BiH, važnosti gradnje crkve posvećene Drinskim mučenicama u Goraždu, te nedostaje li mu BiH u ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA) govorio je mons. Petar Rajič, naslovni nadbiskup Sarsenteruma, apostolski nuncij u Litvi, Latviji i Estoniji.

Dočekujemo još jedan Božić ispunjen izazovima pandemije koronavirusa koja je zahvatila cijeli svijet. Koje su poruke za ovogodišnji Božić?

- Rekao bih da je najvažnija poruka ona prvobitna, koju je anđeo Božji objavio siromašnim pastirima u Betlehemu prije dvije tisuće godina, a zapisana je u Bibliji u Lukinu Evanđelju: "Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin." Važno je sjetiti se ove poruke, jer govori svim ljudima svih vremena, da se Bog rodio radi čovjeka i to kao Spasitelj, koji će ga izbaviti od njegova bolesna i tragična stanja grešnosti. To je učinio Isus kada je trideset i tri godine nakon rođenja mučenički umro na križu u Jeruzalemu, prikazavši svoj život kao žrtva ljubavi prema čovječanstvu, da bi naši grijesi bili oprošteni i da bismo imali novi život u zajedništvu sa živim Bogom već na ovome svijetu te pristup vječnom životu nakon tjelesne smrti. U ovim teškim vremenima pandemije moramo se vratiti Bogu, živjeti razumno, pravedno i pobožno, znajući u nutrini svoga bića da nismo sami na ovome svijetu, nego da nas Bog, koji nas je stvorio, također uzdržava i uvijek prati na našem životnom putu.

Topla ljudska riječ

Kako proslaviti blagdan Božića u datim okolnostima, da ne ugrozimo obitelj, druge, a da ispunimo svoja srca?

- Svi su kršćani pozvani ponajprije slaviti Boga na duhovan način, jer je Bog duh, i oni koji vjeruju u njega i njemu se mole, to čine u duhu i istini. To znači da trebaju svakodnevno naći vremena za Boga, za molitvu, te svake nedjelje i na svim blagdanima, posebno božićnim, pohoditi svoje župne crkve da bi sudjelovali u svetoj misi, zajedno s ostalim vjernicima. Dio duhovne priprave uključuje i božićna sveta ispovijed, u kojoj iskreno priznajemo svoje prekršaje i propuste s obzirom na Božije zapovijedi. Ovako se duhovno čistimo od grijeha i Bog puni naša srca svojom milošću. Uz ovu duhovnu i molitvenu pripravu, možemo i u ovim ograničenim okolnostima, ako je moguće, posjetiti obitelj, rodbinu i prijatelje ili ih barem nazvati, da osjete kako smo im, iako daleko, blizu srcem. Ako se neki osjećaju i ugroženima, jer su neki cijepljeni, a neki nisu, topla ljudska riječ telefonom sigurno će naći put do srca.

Često možemo čuti kako je zapravo pandemija u neku ruku pomogla da se vratimo istinskim vrijednostima Božića, obitelji, najmilijim. Da li smo suviše u nekim pogledima bili otišli u komercijalnu proslavu Božića?

- Nemamo precizne statistike o broju ljudi koji su se tijekom pandemije vratili Bogu ili čak udaljili od njega, ali mislim da su mnogi ljudi u svijetu ipak kroz ove zadnje dvije godine počeli sebi više postavljati pitanja o smislu života, a ovo je pitanje već po sebi neko buđenje savjesti i potraga za Bogom i pravim životnim vrednotama. Božić je, nažalost, u općem društvu već odavno previše komercijaliziran i možemo lako uočiti kako nas trgovci zasiplju svojim proizvodima, samo da se kupuje i troši, i tako se duhovni blagdan radosti i ljubavi pretvori u materijalni velesajam. Unatoč tome, oni koji se znaju snagom duha oduprijeti zovu tržišta, mogu uistinu doživjeti nešto dugotrajno smisleno i lijepo, što inače raduje srce kroz božićne blagdane.

Treba mnogo strpljivosti i snage

Brojni su prijepori, kako u javnosti, Crkvi, ali i samoj struci oko načina borbe protiv pandemije. Koja je Vaša poruka vjernicima, građanima?

- Budući da nisam stručnjak u medicini, ne mogu dati odgovor s te strane o borbi protiv pandemije, nego bih se držao službenog stava Crkve, koje je Kongregacija za nauk vjere Svete Stolice priopćila 21. prosinca prošle godine, to je da cijepljenje mora biti na dobrovoljnoj bazi i da se poštuje savjest svakog čovjeka. Tu je uključena i ljubav prema bližnjemu. Činjenica da se neki ljudi ne žele ili ne mogu cijepiti, a drugi mogu, te primaju cjepivo, ne smije biti razlogom za iskazivanje prezira prema ljudima, diskriminacije ili - ne daj Bože - nasilja verbalnoga ili fizičkoga. Svi smo pozvani dati svoj osobni doprinos stvaranju zdrave međuljudske klime. Svima nama, dakle, treba mnogo strpljivosti i snage da bismo prebrodili ovu krizu zajedno, a to će se najbolje očitovati ako tražimo, ne samo vlastito dobro nego, na isti način, i dobro drugih.

Vjerojatno ste jedina osoba podrijetlom iz Bosne i Hercegovine u diplomatskoj službi Vatikana. Vjerujem da ste ponosni na to!?

- Trenutačno sam jedini nuncij podrijetlom iz Bosne i Hercegovine u diplomatskoj službi Svete Stolice, ali imamo još trojicu svećenika s naših prostora koji rade kao tajnici nuncijatura po svijetu. Po godinama staža to su mons. Marinko Antolović, svećenik Vrhbosanske ili Sarajevske nadbiskupije, koji radi u Nuncijaturi u Bangladešu, don Ante Vidović, svećenik Banjolučke biskupije, koji je sada u Meksiku, i don Tomislav Zubac, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, koji je u Nigeriji. Radostan sam što iz svake biskupije naše Vrhbosanske metropolije, imamo po jednoga svećenika u diplomatskoj službi Svete Stolice, i tako naša relativno mala zemlja pridonosi općoj evangelizacijskoj misiji Crkve u svijetu.

Suočiti se s velikim valom migranata

Bili ste apostolski nuncij na Arapskom poluotoku, potom Angoli i Svetom Tomi i Principu u Africi, sada ste na Baltiku, u Litvi, Latviji i Estoniji. Pretpostavljam da svako područje nosi sa sobom posebne izazove.

- Točno je da svaka zemlja ima svoje specifičnosti i izazove. Na Arapskom poluotoku katolici su manjina i žive u zemljama islamske većine i zakona. Unatoč tome, katolici i drugi kršćani koji ondje borave, na mnogim područjima pridonose razvitku društva u tim državama. Naši se vjernici dobro uključuju u lokalne sredine koje možda ne bi bile tako razvijene i napredne da nije i tih kršćana koji imaju osjećaj za odgovornost u radu te se znaju žrtvovati za veće ciljeve. U Angoli i Svetom Tomi i Principu, katolici čine većinu, ali žive u prilično siromašnim uvjetima života, što je poseban izazov za sve. Ipak, znaju da nije u materijalnom sve i imaju velik osjećaj povezanosti s Bogom u molitvi, te cijene i promiču obiteljsko zajedništvo. U svim ovim državama i kontinentima, Crkva je prisutna kao duhovna majka, koja okuplja svoju djecu u veliku obitelj vjere i bratske ljubavi, te međusobno dijele sve zgode i nezgode, znajući da imamo zajedničkog Oca na nebesima.

Brojni migranti, ljudi u potrebi, i ovih su mjeseci van svojih domova. Vi ste nedaleko od jedne migrantske krize, na bjelorusko-poljskoj granici, u Vilniusu ste. Jeste li sretali te ljude, kakvo je tamo stanje i šta svaki čovjek može učiniti u skrbi za takve osobe?

- Litva se nalazi u situaciji u kojoj se mora suočiti s velikim valom migranata koji pokušavaju ilegalno prijeći iz Bjelorusije u njihovu zemlju, ali su spriječeni u tom naumu. Pokazalo se, naime, da su ti migranti očito iskorišteni od strane slojevite mreže koja se faktično bavi trgovanjem ljudi. Lokalni katolički Caritas u tim zemljama pruža migrantima konkretnu pomoć u hrani, toploj odjeći i drugim potrepštinama, uz duhovnu pomoć koju im pružaju katolički i pravoslavni svećenici, te službenici luteranske zajednice. Kriza se sada stišala kod litvanske granice i preselila ponajviše na poljske granice i djelomično na latvijsku, jer je Europska unija zauzela stav da štiti svoje istočne granice od mogućih nereda koji bi mogli izazvati širu sigurnosnu krizu u regiji. Iako je situacija migranata dosta složena, ipak, moramo nastojati konkretno pomoći tim ljudima koji se nalaze u teškim uvjetima, ne svojom krivnjom koliko možda prijevarom, kako bismo im olakšali boravak i povratak u matične zemlje. To se čini preko spomenutih ustanova Caritasa, koje djeluju prema njihovim mogućnostima zahvaljujući dobrotvorima. Dakle, konkretna pomoć navedenim ustanovama jest dobro došla i nastavak njihova rada ovisi o tome.

Bezumni razdori i moguća nasilja

U Bosni i Hercegovini su i dalje prisutni brojni izazovi, česte su prijetnje raznih vrsta. Oče nadbiskupe, smije li mir imati alternativu?

- Mir i suživot u istini i pravednosti, uz međusobno uvažavanje i poštovanje različitosti konstitutivnih naroda te drugih etničkih skupina, odnosno svakoga čovjeka u zemlji, jedina je opcija za razvoj i napredak države Bosne i Hercegovine. Svaka druga alternativa vodi samo u nepredvidljive sukobe, bezumne razdore i moguća nasilja. Previše je krvi proliveno na našim prostorima u prošlosti, zato se moramo stalno privikavati pomirenju i suživotu, kao dobri susjedi, da se svaki čovjek u BiH, u svakom gradu i selu, može osjećati siguran i zaštićen.

Prisustvovali ste Sarajevskoj beatifikaciji Drinskih mučenica. Dočekali smo vrijeme da se u Goraždu, gradu njihove mučke smrti, gradi crkva posvećena njihovom stradanju. Koliko je to važno? Kakve su to poruke?

- Pohvalno je što će se izgraditi crkva na čast pet blaženih Drinskih mučenica, i to u mjestu gdje su dale najveće svjedočanstvo ljubavi prema Bogu, svojom mučeničkom smrću. Dostojno je i pravedno da se Božji hram digne njima u čast iz više razloga, a istaknuo bih da se ne zaboravi njihova žrtva i svjedočanstvo. One su bile časne sestre, zavjetovane katoličke redovnice, koje su vjerno živjele svoj zavjet čistoće i vjernosti Bogu, te darovale vlastiti život u obrani tih zavjeta. Niti jedna nije bila rodom iz Bosne i Hercegovine, ali su je prihvatile i voljele kao svoju novu domovinu i njezinu lokalnu Crkvu kao svoju. To je divan primjer za današnje i buduće generacije kako se isplati posvetiti svoj život Bogu i ostati njemu vjeran, gledati prema nebu te živjeti svoj život prema idealima i vrednotama koje nam je Isus posvjedočio svojim životom.

Mirotvorci i pravednici

Za biskupa ste zaređeni katedrali u Mostaru. Nedostaje li vam katkada domovina vaših predaka? Kakva je Vaša poruka sunarodnjacima, narodima Bosne i Hercegovine?

- Uvijek se s radošću i zahvalnošću sjećam godina provedenih u Sarajevu tijekom studija na tada vrhbosanskoj Visokoj teološkoj školi, danas Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Imao sam prilike putovati kroz sve krajeve i biskupije, sklopiti prijateljstva i upoznati mnogo dobrih ljudi, ne samo Hrvata nego i Bošnjaka, Srba i drugih. Zato bi moja poruka i molitva bila da svi nastojimo biti ponizni, pravedni, pošteni i pozitivni jedni prema drugima, i u sadašnjosti i s pogledom na budućnost. Ako želimo živjeti u miru i pravednosti, onda se svi moramo potruditi da budemo mirotvorci i pravednici, svatko na svome području, da bi se zemlja i njezini narodi mogli razvijati i napredovati na opće dobro sviju.

Kada se spomene ime monsinjora Petra Rajiča dvije su glavne asocijacije - veoma obrazovan čovjek, diplomata, osoba koja je bila u službi uz dvojicu papa, Ivana Pavla II i Benedikta XVI.

Diplomirao je urbanizam 1982. i iako je mogao dobiti dobro plaćen posao u torontskom Uredu za urbanizam, Petar ostavlja lijepu karijeru, koja je pred njim stajala, i udoban život, koji mu je bio na dohvat ruke, te se u svojoj 23. godini odlučuje za svećenički poziv, da bi služio Bogu i ljudima.

U diplomatsku službu Svete Stolice stupa 1. jula 1993. Osim hrvatskoga i engleskoga jezika, koji su mu maternji, govori talijanski i francuski. U junu 2003. je bio član službene pratnje pape Ivana Pavla II za njegova pastirskoga pohoda Hrvatskoj (od 5. do 9. juna 2003.), te Bosni i Hercegovini 23. juna 2003. Te godine povjerena mu je vrlo osjetljiva služba prelata predvorja pape Ivana Pavla II. Istu mu službu povjerava i papa Benedikt XVI nakon izbora 19. aprila 2005.

Papa Benedikt XVI imenovao ga je 2. decembra 2009. naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma i apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru te istodobno apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku. Papa ga je 27. marta 2010. imenovao apostolskim nuncijem i u Jemenu, te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nakon pet godina službe na arapskom poluotoku, Papa Franjo imenovao ga je 15. juna 2015. nuncijem u Angoli te Svetom Tomi i Principu. Aktuelni je apostolski nuncij u Litvi, Latviji i Estoniji.