U nekoj paralelnoj stvarnosti, Sarajevo danas živi svoju kulturnu i sportsku renesansu. Sarajevski klubovi osvajaju titule i igraju u najvišim evropskim takmičenjima, reprezentacija igra na nacionalnom stadionu u Zenici, festivali niču na svakom ćošku, milioni se ulažu, a ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenan Magoda gotovo svakodnevno objavljuje novu pobjedu. Od svega je istinito jedino ovo potonje. Magoda nas uistinu svakodnevno putem društvenih mreža i medija informiše o svojim uspjesima. A svačiji uspjeh je njegov lični uspjeh i zasluga.

Svestrani ministar

Magoda je ministar koji stiže svuda. Tu je kada treba da podigne pehar koji su osvojile rukometašice. Tu je kada se najavljuje sarajevski derbi, rame uz rame s ljudima koji vode klubove, kao da će lično da obuče dres i izađe na teren. Posebno je tu kada se dijele novci budžeta – što predstavlja kao da vadi iz svog džepa, a ne zahvaljujući poreskim obveznicima. Redovno je tu i na partijima elektronske muzike koji su, kako nam saopštava, zasluga ministarstva.

Pored silnih kulturnih i sportskih uspjeha koje ostvaruje, kao ministar je pokušao ući i u rukovodstvo Fudbalskog saveza BiH. A uz sve navedeno stiže biti i član Upravnog odbora Rukometnog saveza. Ako postoji kamera – postoji i Magoda. Ako postoji reflektor – on je već u kadru.

Problem, međutim, nije u tome što je ministar vidljiv, nego što je prisutan tamo gdje ne treba – i odsutan tamo gdje mora. U javnim nastupima sistematski prisvaja tuđe uspjehe kao vlastite: sportske rezultate, kulturne događaje, projekte koji su godinama pripremani prije njegovog mandata. Istovremeno, osnovne funkcije sistema – pucaju.

Narodno pozorište najavilo je zatvaranje radioničkih prostora u ulici Terezije zbog nesigurnih uslova rada, čime je praktično onemogućena izrada scenografije i održavanje repertoara. Drugim riječima – pozorište postoji, ali ne funkcioniše. Naravno, to je samo nastavak višemjesečne agonije kulturnih radnika kojima mjesecima kasni kako novac za lična primanja, tako i za tehnička sredstva za rad. Ipak, javna je tajna da se rijetko ko od njih o tome usuđuje javno govoriti, strahujući od osvete samoljubivog ministra. Poput one koju je, ako je vjerovati zastupniku SDA Faruku Kapidžiću, doživjela glumica Mona Muratović koja je ostala bez ugovora o zaposlenju u Narodnom pozorištu zbog kritika njenog supruga na račun aktuelnih vlasti.

Urušeni grad

Nije da je u sportu puno bolja situacija. Možda nacionalni stadion treba da se gradi u Zenici, a ne u Sarajevu, ali zato se sa Skenderije odronjavaju komadine.

Za to vrijeme, ministar tvrdi da podiže standarde i provodi reforme. U javnosti govori o „novoj eri“ kulture, investicijama, festivalima i „ljetu kakvo Sarajevo još nije imalo“. No paralelno s tim narativom, realnost izgleda bitno drugačije: dio Skenderije se urušava, sportska infrastruktura je u katastrofalnom stanju, a kulturni radnici mjesecima čekaju honorare.

Treba, ipak, biti pošten: ovo su sve problemi koji se godinama talože u Kantonu Sarajevu i za njih ne može Magoda biti posve odgovoran. Jednako kao što nije ni zaslužan ni za uspjehe koji drugi ostvaruju, ma koliko se slikao protiv njih.

Magoda ima energiju. Za razliku od mnogih prije njega, nije birokrata koji se krije iza saopštenja. Prisutan je, aktivan i stalno u pokretu. Ali energija bez prioriteta nije politika – nego performans. A performans ne može zamijeniti sistem.

Pucanje stvarnosti

Ovo više nije pitanje jednog konkursa, jedne institucije ili jednog konflikta. Ovo je pitanje modela upravljanja. Da li ministar vodi sistem – ili gradi vlastiti imidž kroz sistem? Jer ako je sve u funkciji slike, onda stvarnost nužno počinje pucati. A Sarajevo je, čini se, već na toj tački.