Tri života ugašena su tokom krvavog pohoda monstruma iz Gradačca koji je, nakon što je shvatio da neće uspjeti pobjeći, pred policijskim službenicima izvršio samoubistvo. Prethodno je pretukao i brutalno likvidirao suprugu, njeno ubistvo uživo prenosio putem Instagrama, a potom hladnokrvno ubio još dvije, a ranio tri osobe.

Svirepo višestruko ubistvo ponovo je šokiralo BiH i po ko zna koji put otvorilo brojna, uvijek ista pitanja. Pitanja koja trebamo postaviti samima sebi, a potom svima čiji je posao da brinu o sigurnosti građana ove zemlje. Ovaj put ta pitanja ne mogu ostati bez odgovora, jer ova zemlja i u miru gubi svoje ljude, a prosječan stanovnik BiH konstantno živi s traumama. Dok istražitelji postepeno sklapaju mozaik strave i užasa, čak i prije službenih informacija, nije teško zaključiti da bh. institucije padaju na istim ispitima.

Prema dostupnim informacijama, počinilac višestrukog ubistva odranije je poznat policiji. Osuđivan je u više navrata za pokušaj ubistva, ugrožavanje sigurnosti i nasilničko ponašanje. U svom posljednjem javljanju putem društvenih mreža priznao je da je i ranije ubijao. Višestruko osuđivana osoba bila je na slobodi i posjedovala oružje. Prijavljivana je za nasilje u porodici, prijetila da će počiniti zlo, ali je i dalje bila na slobodi.

Sve to su opasnosti na koje su i mediji, eksperti za sigurnost, kompletna javnost, zbog sličnih zločina i kod nas i u regionu, upozoravali u bezbroj navrata do sada. Zašto se nasilnici, posebno povratnici u izvršenju teških krivičnih djela, drastičnije ne kažnjavaju, zašto se i po izlasku iz zatvora na njih ne primjenjuje drugačiji režim, kako se može desiti da posjeduju oružje, zašto se njihove prijetnje ne shvataju ozbiljno, a istrage iz formalnih razloga obustavljaju? Zašto se blagonaklono gleda na uvrede, prijetnje i promociju nasilja i na društvenim mrežama, pa i poruke podrške tog taloga našeg društva kakve je za vrijeme svog pohoda ubica dobivao?

U državi koja nikada u svojoj historiji nije imala više policijskih agencija, sudova svih nivoa, pa i centara za socijalni rad, zdravstvenih i drugih ustanova, vrijeme je da se konačno nešto promijeni i da se na ovakva iskušenja sistemski, planski i trajno odgovori. Ili da priznamo da smo se pretvorili u Divlji zapad, gdje više nije pitanje hoćemo li, već kada ćemo svjedočiti ili i sami biti žrtve nekog pomahnitalog kabadahije.