Odrastali ste igrajući se od jutra do mraka, dok vas neko ne dozove s prozora ili dok se svjetla na ulici sama ne upale. Drugove ste zvali na kućni telefon, pa kad se javi nečija mama, u sekundi postajete najkulturnije dijete u mahali. Slika na televizoru hvatala se okrećući onu tvrdoglavu, metalnu antenu – “stani, stani, sad je dobra!” – i niko nije smio da se pomjeri dok traje utakmica. Još uvijek ste presnimavali kasete, potom ste kupovali CD-ove svojih omiljenih muzičara, pa listali knjižice na njima i čitali tekstove pjesama kao da su poezija. A videoigre… videoigre su bile naša mala ilegalna magija. Mi nismo imali luksuz. Mi u Sarajevu smo imali Terminator – onu bofl kinesku konzolu koja je dolazila s “9999 u 1” kasetom, iako je realno bilo deset igara koje su se samo vrtjele u krug. Ali tih deset… bilo je dovoljno za cijelo djetinjstvo. Na toj plastici koja je škrgutala pod prstima igrali smo čuda, no ja pamtim Street Fighter 2. Oni od boljestojećih roditelja su se mogli pohvaliti i s Nintendom 1 i 2. Kasnije je došla plejka, pa s njom i FIFA, soccer, Taken...

Internet ... Eh to je bio onaj spori, nervozni dial-up koji je zvučao kao da doziva svemir, a ne da se spaja na mrežu. Čekali ste da se učita stranica, red po red, i gledali kako se svijet polako otvara pred vama. I da, tražili ste i one mutne slike Pamela Anderson, strpljivo, kao da učestvujete u nekom tajnom ritualu odrastanja. Uglavno je vrijedilo čekanja, ali niste puno vremena gubili na to.Znali ste čekati. I to nije bila kazna – to je bio način života.U Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, svijet je imao miris: asfalt poslije kiše, hljeb iz pekare ujutro, dim iz kafića koji se uvlači u kosu i odjeću. Znali ste gdje vam je raja bez da im pišete. Znali ste kad će se pojaviti, jer se stvari nisu dogovarale – dešavale su se. Postojala je neka nevidljiva mreža među ljudima, jača od bilo kojeg Wi-Fi signala danas.A onda je došao drugi svijet. Brži. Glasniji. Neprestano uključen. A opet beskrajno usamljeniji. Vi ste bili tamo kad se to desilo.

Gledali ste kako dolaze prvi kompjuteri, prvi mobiteli, prve poruke koje nisu morale da čekaju. Muzika na dugme bez plaćanje. Onda su stigli i filmovi i serije na dugme. Učili ste sve to bez uputstva, bez sigurnosne mreže. Padali ste, brisali fajlove, rušili sisteme, pa opet ustajali i pokušavali. Dok su stariji odustajali, a mlađi sve dobili gotovo, vi ste morali da naučite.Zato danas hodate s dvije verzije svijeta u sebi. Jednom u kojoj se čeka, i jednom u kojoj se sve dešava odmah. Jednom u kojoj se ljudi gledaju u oči, i drugom u kojoj se gledaju kroz ekran. I često vam se čini da nijedna nije do kraja vaša.I znam da vam svima, makar pomalo, nedostaje onaj stari svijet u kojem ste odrasli. Kao što i meni svakodevno nedostaje.

Ne zato što je bio savršen – nego zato što je bio sporiji. Tiši. Stvarniji. U njemu nije sve bilo dostupno, ali ono što jeste – bilo je vaše. Nije bilo beskonačnog izbora, ali je bilo više osjećaja. Manje slike, više uspomena. I morao si se bogami potruditi za sve. I više pričati s ljudima. I više poznanstava steći. Odeš do videoteke pa sretneš 5 ljudi. Pa se ispričaš s onim radnikom tamo. Pa sretneš raju koja te zove da odigraš jednu sokera s njima, jer je videoteka odnedavno nabavila i plejku.A roditelji čekaju film kući i sve ti po spisku. A ne mogu da dođu do tebe, jer mobitela nema. Al' zavise od tebe, pa će gledati šta god da im doneseš. Nema svađe ni prepirki, ni listanja 2 sata po Netflixu. Eventualno će ti na kraju reći "e đe si ovo sranje našao, majke ti?".

Izlasci su bili nešto između rituala i improvizacije – nije se ništa posebno dogovaralo, znalo se gdje se ide i ko će se pojaviti. Okupljanje ispred zgrade, klupe, parkovi, pa onda lagano prema gradu, bez plana i bez pritiska da “noć mora uspjeti”. Nije bilo storija da se dokumentuje izlazak, pa si ga stvarno živio. Muzika je dolazila iz kafića ili nečijeg kasetofona, razgovori su trajali satima, a najvažnije stvari su se dešavale usput, između dvije šetnje ili jedne cigare. I ono najbitnije – niko nije gledao u telefon, jer telefon nije imao šta da ponudi. Sve što ti treba bilo je tu, oko tebe.Kažem vam, djeca rođena u osamdesetim su posebna. Posebni su jer posljednji koji pamte kako je svijet izgledao prije nego što je postao buka. I prvi koji su morali naučiti kako da prežive u toj buci. Ostali su već bili stari, pa smo im oprostili.I negdje između ta dva svijeta – još uvijek živite.

Između kaseta i Wi-Fija, između čekanja i instant svijeta – generacija koja je odrasla bez interneta, a naučila živjeti u njemu, danas nosi dva pa

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Na sastanku u Beogradu s državnim i vojnim vrhom Srbije, kojem su prisustvovali i predstavnici Republike Srpske, Milorad Dodik ponovo je posegnuo za već poznatim političkim repertoarom: upozorenjima na “sigurnosne prijetnje”, pričom o savezu Hrvatske, Albanije i Kosova, te naglašavanjem potrebe za dodatnim oprezom i jačanjem odbrambenih kapaciteta. Uz to je poručio da Republika Srpska ostaje posvećena vojnoj neutralnosti, ali i – što je ovaj put važnije nego ranije – izrazio zabrinutost zbog, kako je naveo, usmjerenosti hrvatske komponente u BiH prema tim regionalnim inicijativama.<h2>Suptilan zaokret</h2>Na prvi pogled, riječ je o još jednoj u nizu izjava koje podižu tenzije u ionako pregrijanom regionalnom prostoru. Na drugi pogled, međutim, ova formulacija predstavlja suptilan, ali potencijalno važan zaokret: ovaj put Dodik ne problematizira samo Zagreb, nego i političke aktere unutar Bosne i Hercegovine koji su mu godinama bili partneri. Drugim riječima, meta više nisu samo Hrvatska, Albanija i Kosovo. Meta postaju i Hrvati u BiH – odnosno politička linija koju predstavlja Dragan Čović. To je nova nijansa u staroj politici.Do sada je Dodik uspješno razdvajao dvije razine: Hrvatska kao država mogla je biti predmet kritike, ali HDZ BiH i Čović ostajali su stabilni partneri unutar BiH. Taj balans omogućavao je istovremeno vođenje tvrde retorike prema vani i održavanje saveza iznutra. Sada se ta linija počinje zamagljivati. Tvrdnjom da “hrvatska komponenta u BiH” prati sigurnosne koncepte Zagreba, Dodik implicitno dovodi u pitanje pouzdanost dosadašnjeg partnera. Nije to još otvoreni politički sukob, ali jeste signal. A u politici, signali često dolaze prije poteza. Zašto sada?<h2>Stalna napetost</h2>Jedan dio odgovora leži u potrebi stalne proizvodnje političke napetosti. Narativ o prijetnji mora se širiti da bi ostao uvjerljiv. Ako više nije dovoljno govoriti o vanjskim akterima, logičan sljedeći korak je proširenje kruga “problematičnih” i unutar BiH. Drugi dio odgovora je taktički. Ovakvom retorikom Dodik povećava vlastiti manevarski prostor. Ako partner postane nepouzdan, onda se otvara prostor za nove kombinacije, nove pritiske i nove pregovore. A treći, možda i najvažniji, jeste poruka prema samom Čoviću: političko partnerstvo nije bezuslovno.Jer iako su Milorad Dodik i Dragan Čović godinama gradili funkcionalan savez zasnovan na zajedničkim interesima – prije svega ograničavanju centralne vlasti i očuvanju etničkog balansa moći – taj odnos nikada nije bio stabilan koliko se činilo. Bio je pragmatičan, a pragmatični savezi traju dok su korisni. Europejcu Čoviću se godinama toleriralo partnerstvo s proruskom strankom koja koči evropski put, no iluzorno je vjerovati da će Čović, stavljen pred svršen čin, birati Dodika umjesto sebe. Dovoljno je podsjetiti samo na 2014., kada se napravili vlast bez SNSD-a, a nakon poraza Orbana nije nevjerovatno da bismo taj scenarij ponovo mogli gledati. No, on će ponajprije zavisiti od rezultata opozicije u RS na izborima.<h2>&nbsp;Mogućnost razlaza</h2>Hoće li ovo dovesti do stvarnog političkog razlaza, zavisit će prije svega od šireg konteksta: odnosa snaga unutar BiH, pritisaka međunarodne zajednice i, možda najviše, od toga koliko će Dragan Čović biti spreman balansirati između dosadašnjeg partnerstva i vlastitih strateških ciljeva, prije svega evropskog puta BiH. Za sada, jedno je sigurno: Dodik više ne govori samo o vanjskim prijetnjama. Počeo je slati poruke i prema onima s kojima je do jučer sjedio za istim stolom. A to je, u političkom jeziku Bosne i Hercegovine, često početak nečeg većeg.

Nakon godina stabilnog partnerstva, lider SNSD-a prvi put dovodi u pitanje i hrvatsku komponentu u BiH


Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?

Ako postoji trenutak u kojem država treba pokazati da razumije šta znači riječ „strateški“, onda je to upravo sada. U vremenu globalnih poremećaja, ratova, prekida lanaca snabdijevanja i geopolitičkih tenzija, Bosna i Hercegovina – odnosno njena federalna komponenta – ponaša se kao da industrija čelika nije pitanje opstanka, već birokratska fusnota.Dvostruko odbijanje zaštitnih mjera za domaću proizvodnju čelika već je signal da politička elita ne razumije šta gubi. Gašenje pogona poput „Nove Željezare“ Zenica ili kolaps sistema oko lukavačke „Koksare“ ne znači samo zatvaranje fabrika – to znači gašenje čitavog industrijskog ekosistema: stotine povezanih firmi i desetine hiljada ljudi koji direktno ili indirektno žive od tog sektora.Zato se postavlja logično pitanje: ako već država nije spremna zaštititi industriju regulatornim mjerama, zašto je ne bi spasila vlasnički?<h2>Država kao investitor</h2>U liberalnoj teoriji država ne treba upravljati privredom. Ali čak i najortodoksniji zagovornici slobodnog tržišta priznaju izuzetak: strateške industrije u kriznim vremenima. Čelik nije bilo kakva roba. To je osnova svake ozbiljne ekonomije – od infrastrukture do vojne industrije. Zemlja koja nema vlastitu proizvodnju čelika u kriznim vremenima postaje zavisna, ranjiva i politički ucjenjiva.Ako već tržište ne može izdržati damping cijene uvoza, a država odbija da reaguje carinama ili kvotama, onda preuzimanje vlasništva postaje posljednja linija odbrane.Ovakvi potezi nisu nikakav presedan, nego standardna praksa čak i u zemljama koje se kunu u tržište. „Air Serbia“ je spašena uz direktno učešće države Srbije, koja je preuzela ključni vlasnički udio kako bi spriječila gašenje nacionalnog avioprijevoznika. „Lufthansa“ je tokom pandemije spašena državnim paketom pomoći vrijednim milijarde eura, uz ulazak države u vlasništvo. „Uniper“ je praktično nacionaliziran kako bi Njemačka osigurala energetsku stabilnost tokom krize izazvane ratom u Ukrajini. „U.S. Steel“ i šira američka industrija čelika decenijama uživaju zaštitu kroz carine i subvencije, upravo zato što se smatraju strateškim sektorom. Drugim riječima, kada stvari postanu ozbiljne – države zaboravljaju ideološke rasprave i štite ono što smatraju ključnim.<h2>Bh. paradoks</h2>Problem Bosne i Hercegovine je što ne radi ni jedno ni drugo. Ne štiti domaću industriju kroz trgovinsku politiku. Ne ulaže kao vlasnik kada tržište zakaže. Ne postavlja strateške ciljeve. Slučaj „Koksare“ Lukavac je školski primjer. Desetine miliona maraka dobiti nestaju bez jasnog traga, odgovornost se razvlači godinama, a na kraju cijenu plaća 800 radnika i cijeli jedan industrijski grad, dok se u pitanje dovodi i sama sigurnost države BiH i bošnjačkog naroda. Preuzimanje „Željezare“ i „Koksare“ od Federacije BiH ne bi bilo ideološki zaokret, nego krizna mjera. To bi značilo očuvanje radnih mjesta i industrijske baze, stabilizaciju sektora dok se ne pronađe održiv model i kontrolu nad ključnim resursom u nestabilnom geopolitičkom okruženju. Naravno, država ne bi morala nužno trajno upravljati tim kompanijama. Ali može – i mora – djelovati kao privremeni vlasnik koji stabilizuje sistem, restrukturira ga i priprema za održivu budućnost.<h2>&nbsp;Neugodno pitanje</h2>Na kraju, ostaje najneugodnije pitanje. Ako je jasno da će bez intervencije industrija čelika nestati, a država odbija i zaštitu i preuzimanje – kome to odgovara? Uvoznicima? Transportnim lobijima? Političarima koji znaju da radnici iz tog sektora nisu njihovo biračko tijelo? Ili onima koji namjerno žele oslabiti državu i njene kapacitete.

Dok druge države preuzimaju strateške kompanije u krizama, vlast u BiH odbija i zaštitu i vlasničku intervenciju, gurajući hiljade radnika ka gubitku 

Kriza i izostanak reakcije vlasti: Zašto Federacija ne preuzme "Željezaru" i "Koksaru"?

Fotografije političara rijetko su slučajne. Zato slika Viktora Orbana s knjigom Daglasa Mareja (Douglas Murray) u rukama, dok iza njega stoji etnička karta Bosne i Hercegovine, govori više nego bilo koja izjava.U toj slici sabrana je cijela jedna ideologija. Murray nije bilo kakav autor – on je jedan od najpoznatijih promotora teze da imigracija i islam predstavljaju prijetnju evropskoj civilizaciji. OrbAn nije bilo kakav političar – on je tu tezu pretvorio u državnu politiku. A Bosna i Hercegovina, očito, u toj priči nije država, nego karta. Prostor. Linija razdvajanja. Ona odražava način razmišljanja: svijet podijeljen na etničke i religijske blokove, gdje se društva ne posmatraju kao zajednice građana, nego kao teritorije koje treba kontrolirati i balansirati.U tom okviru, Bošnjaci postaju sigurnosno pitanje i prijetnja Evropi, a BiH “predziđe” koje treba držati pod nadzorom. To nije realnost – to je politički konstrukt koji služi mobilizaciji straha kod Evropljana da će biti „zamijenjeni“ i jačanju desnih populističkih narativa širom Evrope. Orban je u svojim islamofobnim politikama i teoriji o sukobu civilizacija godinama na samom terenu u BiH imao pouzdanog i vjernog saveznika – Milorada Dodika, koji posljednjih godina čini sve što je u njegovoj moći da Bošnjake prikaže kao islamističku prijetnju Evropi, a sebe predstavi kao branitelja kršćanske civilizacije.Zato je Orbanov politički poraz važan i za BiH.On slabi međunarodni legitimitet politika koje našu zemlju svode na etničku kartu i oduzima snagu narativima o „muslimanskoj prijetnji“. Istovremeno, slabi i mrežu iliberalnih savezništava u regionu, uključujući aktere poput Milorada Dodika, koji su godinama koristili isti jezik podjela.Ipak, iluzije ne treba imati. Orban odlazi, ali ideje ostaju.Zato ova fotografija nije samo slika jednog kabineta. To je podsjetnik kako nas mnogi vide – i zašto je krajnje vrijeme da te opasnosti budemo svjesni, a našu politiku prestanemo svoditi na to ko će ugrabiti vodovod i telekom.&nbsp;

Kako je odlazeći mađarski premijer s islamofobičnom knjigom u rukama označio bosanske muslimane kao prijetnju Evropi

Tajna Orbanove karte BiH

U samom srcu Sarajeva, u ulici Mula Mustafe Bašeskije, nekoliko poslovnih prostora već mjesecima bukvalno pliva u fekalijama – dok nadležne institucije, kako tvrde ogorčeni vlasnici obrta, uporno okreću glavu.- Od 5. januara meni radnju konstantno plavi kanalizacija. Zvala sam općinu, centralnu inspekciju, Sarajevostan – apsolutno niko neće da dođe. Svi se ograđuju: ili nisu nadležni, ili nemaju sredstava, ili jednostavno ne reagiraju – kaže Amela Muminović, vlasnica obrta „Dekorater Muminović“.Dodaje da je situacija došla do tačke pucanja.- Ja bukvalno gazim kroz vodu, kroz fekalije. Da prostite – kroz gov*a. Ne može se raditi, ne može se živjeti. Dva puta sam zvala privatne firme, ali to su samo privremena rješenja. Uzrok problema je u podrumu zgrade – ističe Muminović.<h2>Urušena cijev</h2>Prema informacijama koje su dobili od nadležnih službi, ključ problema je kanalizaciona cijev u podrumu koja se, kako tvrde, urušila još prošle godine.- Sada zbog toga dolazi do plavljenja. Prvo je počelo kod komšija koji imaju magacin, ali su oni taj prostor zabetonirali, uključujući i WC. Njima sada voda izlazi samo povremeno. Međutim, kako su oni to zatvorili, problem se prelio kod mene, zatim kod drugih komšija i dalje se širi. Samo čekamo lančanu reakciju – upozorava Muminović.Da problem nije izolovan potvrđuje i komšija Sead Babić, vlasnik obrta „Best Style“.- Jedan lokal je već danima poplavljen, a problem se sada širi i na druge. Ja sam odmah pored i već osjećam posljedice. Kanalizacija izlazi i na ulicu, jer nema gdje drugo. Postoji ozbiljan rizik od zaraznih bolesti – kaže Babić.Dodaje da su se obraćali svima, ali bez rezultata.- Na računu Sarajevostana, kako nam kažu, nema novca i oni odbijaju izaći na teren. Inspekcija nas upućuje na njih. Svi međusobno prebacuju odgovornost, a mi ostajemo u ovom haosu – naglašava Babić.Problem, kako tvrde sagovornici, nije nov, ali je posljednjih mjeseci eskalirao.- Imamo probleme već tri-četiri godine, ali ovo što se dešava od januara je katastrofa. Čak sam bila primorana zatvoriti radnju već 6. januara zbog poplave. Predala sam i zvanični zahtjev Općini Stari Grad da se riješi problem, ali ništa se nije desilo – kaže Muminović.Poseban problem, dodaje, predstavlja i činjenica da se ključna osoba iz sistema ne može dobiti.- Ona je nedostupna – čas kažu da je u inostranstvu, čas da se ne javlja. Sarajevostan bez nje ništa ne poduzima. Kada se i napravi nalog, kažu da nema novca. Mi više ne znamo kome da se obratimo – poručuje Muminović.<h2>„Ne znamo više kako da radimo“</h2>Na kraju, poruka vlasnika obrta je jasna – ovo više nije samo komunalni problem, već pitanje opstanka.- Ne znamo više šta da radimo. Ne možemo normalno raditi, ne možemo zaraditi za hljeb. A svi nadležni samo šute i prebacuju odgovornost jedni na druge – zaključuje Muminović.

Zbog urušene kanalizacione cijevi fekalije danima ulaze u poslovne prostore u Starom Gradu, a uprkos brojnim prijavama niko ne izlazi na teren

U centru Sarajeva mjesecima plave radnje, nadležni se prave ludi

Poraz Viktora Orbana, dugogodišnjeg mađarskog premijera, nije bio rezultat obične izborne kampanje, već stvaranja širokog, raznolikog i patriotskog društvenog pokreta. Upravo to je opozicija uspjela izgraditi, čime je promijenila političku dinamiku, ne samo u Mađarskoj nego i šire.<h2>Razbijanje uvjerenja</h2>Ovaj poraz razbija uvjerenje da su neliberalni režimi neizbježni i trajni. Ideja, prisutna i u retorici Vladimira Putina, da „pravi narod“ garantuje vječnu vlast, pokazala se pogrešnom. Građani se s vremenom zasite vlasti, stare ideje gube snagu, a mlađe generacije traže promjene. Ako Orban može izgubiti, mogu i drugi lideri sličnog političkog profila.Lider opozicije Peter Mađar (Magyar) i njegova stranka Tisza ostvarili su ubjedljivu pobjedu, vjerovatno osiguravši i ustavnu većinu. To je posebno značajno jer su djelovali u uslovima koji nisu tipični za evropske demokratije. Tokom 16 godina vlasti, Orbanova stranka Fidesz preuzela je kontrolu nad pravosuđem, medijima, birokratijom i velikim dijelom ekonomije kroz mrežu povezanih kompanija.Orban je izgradio i snažnu međunarodnu mrežu saveznika. Tokom kampanje dobio je podršku lidera poput Donalda Trampa (Trump), J. D. Vensa (Vance), Benjamina Netanjahua (Netanyahu), Marine Le Pen i Alice Videl (Weidel). Postoje i izvještaji o ruskoj podršci njegovoj medijskoj kampanji.<h2>Važna uloga medija</h2>Nasuprot tome, Mađar je imao minimalan pristup medijima i finansijama. Njegovi saradnici bili su izloženi pritiscima, uključujući gubitak poslova i društvenu izolaciju. Ipak, kampanju je gradio direktnim kontaktom s građanima, obilazeći male gradove i sela širom zemlje. Fokusirao se na konkretne teme poput ekonomije, zdravstva i obrazovanja, izbjegavajući ideološke i geopolitičke narative koje je forsirao Orban. Kao bivši član Fidesza, imao je dodatnu vjerodostojnost kada je govorio o korupciji vlasti.Važnu ulogu odigrali su i rijetki nezavisni mediji. Istraživački novinari, uključujući Szabolcsa Panija (Panyi), objavljivali su dokaze o vezama vlasti s Rusijom, razotkrivajući kontradikcije u Orbanovoj retorici o suverenitetu. Takve informacije posebno su utjecale na mlađe birače, koji su sve otvorenije izražavali nezadovoljstvo.Prema dostupnim podacima, Tisza je osvojila više od dvije trećine mandata, što Mađara stavlja u poziciju da provede duboke institucionalne reforme. U pobjedničkom govoru najavio je povratak evropskim pravnim standardima i promjene u ključnim državnim institucijama.Ipak, izazovi ostaju veliki. Fidesz i dalje ima snažan utjecaj u institucijama i ekonomiji, a naslijeđeni fiskalni problemi mogli bi otežati rad nove vlasti. Neki analitičari upozoravaju da bi ekonomske poteškoće mogle otvoriti prostor za Orbanov politički povratak. <h2>Važna prekretnica</h2>Ipak, izbori u Mađarskoj predstavljaju važnu prekretnicu. Pokazali su da čak i dugotrajni neliberalni režimi nisu nepobjedivi, te da organizirana, široka i uporna opozicija može promijeniti politički kurs jedne države.

Nakon 16 godina kontrole institucija i medija, opozicija je uspjela ono što se činilo nemogućim – pobijediti režim izgrađen da ne izgubi


Kako je pao Viktor Orban

Ako se vlast u Republici Srpskoj godinama pokušavala predstaviti kao savršeno uštiman politički mehanizam, posljednjih dana više liči na konstrukciju koju drži navika, a ne stabilnost. Sukob između Nenada Stevandića i Gorana Selaka nije incident, nego simptom – ogoljeni trenutak u kojem se vidi koliko je krhka kohezija unutar vladajuće koalicije.<h2>Dominacija SNSD-a</h2>Povod je bilo jedno istraživanje javnog mnijenja. Rezultati su pokazali dominaciju SNSD-a, ali i pad manjih partnera koji više ne dobacuju ni do simboličnog praga. Naime, čelnik SPS-a Goran Selak&nbsp;pohvalio se rastom popularnosti svoje stranke, pozivajući se na istraživanje agencije "Faktor plus". Umjesto čestitki - stigla je uvreda. Predsjednik US-a Nenad Stevandić&nbsp;nije birao riječi, nazvavši Selaka "majmunom" i optuživši ga za "sulude ambicije bez pokrića". Sve zbog nekoliko postotaka podrške.Ova koalicija odavno nije savez zasnovan na ideji. Ona funkcioniše kao kartel raspodjele moći, u kojem svaki partner opstaje dok dobija svoj dio. Problem nastaje kada se taj „kolač“ počne smanjivati. Ekonomski pritisci, pad standarda i zamor birača smanjuju prostor za političku trgovinu. A kada resursa ponestane, saveznici postaju konkurenti.Današnja situacija podsjeća na 2014. godinu, kada je opozicija ozbiljno računala da bi Petar Đokić i njegova Socijalistička partija mogli preći na njihovu stranu i tako formirati novu većinu. Do toga nije došlo, ali je tada postalo jasno da lojalnost u ovom sistemu nije ideološka, nego interesna. Upravo zato su ovakvi sukobi važni – pokazuju da se ravnoteža interesa mijenja.<h2>Smirivanje situacije</h2>Dodatni faktor je i marginalizacija Vlade Đajića i obračuna Milorada Dodika s njim, koji ima vlastitu infrastrukturu i utjecaj. Ako odluči igrati samostalnije ili povući dio kadrova, to može otvoriti novu pukotinu u već napetom sistemu. U političkim strukturama koje počivaju na disciplini, svaki gubitak kontrole može imati lančani efekt.Milorad Dodik će vjerovatno pokušati smiriti situaciju, kao i ranije – prebacivanjem fokusa na opoziciju i podsjećanjem partnera šta mogu izgubiti. Kratkoročno, to može uspjeti. Ali problem je što se ovdje više ne radi o pojedinačnim trzavicama, nego o obrascu koji se ponavlja.Koalicije zasnovane na raspodjeli resursa stabilne su samo dok tih resursa ima dovoljno za sve. Kada ih počne nedostajati, počinje otvorena borba unutar sistema. Upravo to danas gledamo – politički partneri sve češće djeluju kao protivnici, jer im je opstanak ugrožen.<h2>Mijenja se scena</h2>Zato ključno pitanje više nije da li ima sukoba, nego šta oni znače. A znače da se politička scena u RS polako mijenja. Ne kroz spektakularne lomove, nego kroz niz sitnih pukotina koje se šire.Ako se ovaj sistem jednom i raspadne, neće to biti zbog snage opozicije. Raspast će se iznutra – kroz ovakve sukobe, uvrede i borbu za sve manje „mrvice“ vlasti koje postaju pitanje političkog preživljavanja.

Sukob Nenad Stevandić – Goran Selak otkriva dublje pukotine u vlasti

Dodikovi partneri se već mlate oko mrvica

Bosna i Hercegovina je jedinstven politički eksperiment u savremenoj Evropi – država koja formalno ima sve elemente suvereniteta, ali u kojoj ključne političke procese decenijama nadzire međunarodna zajednica. U središtu tog sistema nalazi se institucija visokog predstavnika, funkcija uspostavljena nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma s ciljem da osigura provedbu civilnog dijela mira.Visoki predstavnik nije klasični diplomata. On je, barem u teoriji, vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, koordinator međunarodnih organizacija i svojevrsni nadzornik domaćih vlasti. Međutim, već krajem devedesetih ova funkcija dobija mnogo snažniji politički karakter – kroz takozvane bonske ovlasti, koje omogućavaju nametanje zakona, smjene izabranih zvaničnika i direktno intervenisanje u politički život zemlje.Drugim riječima, visoki predstavnik postaje nešto između guvernera i arbitra – figura koja može presjeći političke blokade, ali i duboko zadirati u demokratski proces. Za jedne, to je bio nužan alat za stabilizaciju države razorene ratom; za druge, dugotrajni simbol ograničenog suvereniteta i političke ovisnosti.<h2>Prvo imenovanje</h2>Sve je, međutim, počelo s jednim Šveđaninom.Kada je krajem 1995. imenovan za prvog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Karl Bilt (Carl Bildt) bio je logičan izbor međunarodne zajednice. Bivši premijer Švedske, iskusan diplomata i jedan od evropskih posrednika tokom ratnih pregovora, imao je reputaciju hladnog, racionalnog pregovarača – čovjeka sistema, a ne političkog avanturiste.No, upravo ta njegova “administrativna” priroda obilježila je i njegov mandat.Za razliku od svojih nasljednika, Bildt nije imao bonske ovlasti. Njegova uloga bila je ograničena na koordinaciju i nadzor implementacije civilnog dijela Dejtonskog sporazuma. U praksi, to je značilo da nije mogao nametati zakone niti smjenjivati političare – bio je više posmatrač nego akter. A Bosna i Hercegovina 1995. – 1997. nije bila mjesto za posmatranje.Zemlja je izlazila iz rata, institucije su postojale više na papiru nego u stvarnosti, a nacionalne elite – iste one koje su vodile rat – i dalje su dominirale političkom scenom. Povratak izbjeglica bio je spor i opstruiran, zajedničke institucije blokirane, a povjerenje među narodima praktično nepostojeće.<h2>Period izgubljenih prilika</h2>U takvom ambijentu, Biltov mandat često se opisuje kao period izgubljenih prilika.Njegovi kritičari – uključujući i neke iz same međunarodne zajednice – smatrali su da je bio previše oprezan, da nije vršio dovoljan pritisak na domaće političke lidere i da je dozvolio da nacionalne strukture konsoliduju svoju moć u postratnom periodu. Njegov pristup bio je zasnovan na pretpostavci da će se sistem postepeno stabilizirati kroz saradnju i dijalog.Realnost je bila drugačija: političke blokade su se produbljivale, a Dejton je sve više postajao okvir za očuvanje statusa quo, umjesto alat za transformaciju države.S druge strane, njegovi branioci ističu da Bilt jednostavno nije imao alate koje su kasnije imali visoki predstavnici. Bez mogućnosti nametanja odluka, njegova uloga bila je ograničena na diplomatski pritisak i koordinaciju, što je u kontekstu tadašnje BiH često bilo nedovoljno.Zbog toga, Karl Bilt je uglavnom ostao zaboravljen kao visoki predstavnik u Bosni i HercegoviniUpravo zbog toga, njegov mandat je poslužio kao svojevrsna lekcija međunarodnoj zajednici: ako želi stvarne rezultate, mora imati i stvarnu moć.Ta lekcija će vrlo brzo biti primijenjena. Već nakon Bilta, funkcija visokog predstavnika transformiše se iz “mirovnog administratora” u političkog supervizora s gotovo neograničenim ovlastima. Dolazak njegovog nasljednika označit će početak nove faze – one u kojoj će visoki predstavnici direktno oblikovati politički sistem Bosne i Hercegovine.<h2>Kontakti s Karadžićem</h2>Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Karl Bilt bio je predmet brojnih kritika među Bošnjacima zbog percepcije previše blagog odnosa prema srpskom političkom vrhu, uključujući i njegove kontakte s Radovanom Karadžićem, što je ostavilo dugotrajan trag na njegovu reputaciju u zemlji.

Mandat prvog visokog predstavnika obilježen ograničenim ovlastima i sporom implementacijom Dejtonskog sporazuma u zemlji opterećenoj podjelama

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Kako je sve počelo – i zašto nije funkcionisalo

Nakon što je "Dnevni Avaz“ razotkrio zapošljavanje bivšeg člana Glavnog odbora Naše stranke Amera Tikveše u Federalni zavod za statistiku, direktor ove institucije Šemso Turković nije ponudilo objašnjenja javnosti – već je pokrenuo lov na onoga ko je dokument dostavio medijima. Šurković je poslao svim zaposlenima dopis u kojem praktično naređuje da se otkrije „krivac“ za curenje informacija i prijeti krivičnim progonom.<h2> </h2>

<h2>Lov na „krticu“</h2>U dopisu se otvoreno navodi da su fotografije rješenja o imenovanju nastale unutar Zavoda, te da su ih mogli napraviti isključivo uposlenici koji su imali pristup dokumentu. Zbog toga Šurković od radnika traži da u roku od sedam dana dostave pisana izjašnjenja i odgovore na detaljna pitanja – ko je zaveo dokument, ko ga je unosio u evidenciju, ko ga je distribuirao i gdje se trenutno nalazi. Drugim riječima, umjesto odgovora na objavljene informacije o uhljebljivanju stranačkih kadrova, fokus je prebačen na unutrašnje „čišćenje“ i identifikaciju izvora.

<h2>Prijetnje krivičnim postupcima</h2>Direktor ide i korak dalje – upozorava da fotografisanje i dijeljenje dokumenata može predstavljati krivično djelo, pozivajući se na član 224. Krivičnog zakona FBiH. U dopisu se navodi da takvo ponašanje predstavlja „ozbiljan prekršaj“ i da će odgovorni biti sankcionisani.

"Dobre ljude" dobro uhljebljuju: Bivši član GO Naše stranke primljen u Federalni zavod za statistiku

Istovremeno, zaposlenici se pozivaju da dostavljaju informacije direktno rukovodstvu, čime se stvara atmosfera pritiska i međusobnog prijavljivanja unutar institucije. Ključno pitanje, međutim, ostaje bez odgovora – da li je zapošljavanje o kojem je „Avaz“ pisao bilo zakonito i na osnovu kojih kriterija je izvršeno?Umjesto da javnosti ponudi transparentno objašnjenje, rukovodstvo Zavoda očito je odlučilo da problem riješi tako što će pronaći onoga ko je informaciju iznio u javnost. U instituciji koja je već uzdrmana skandalima, uključujući i nedavni fizički obračun među službenicima, ovakav potez dodatno potvrđuje da je sistem pod ozbiljnim pritiskom – ali ne zbog „curenja“ dokumenata, nego zbog načina na koji se njime upravlja.

Umjesto odgovora o imenovanju stranačih kadrova, Šurković radnicima prijeti krivičnim prijavama 

Nakon što je "Avaz" razotkrio uhljebljivanje: Direktor Šemso traži "krtice" i prijeti radnicima krivičnim progonom

U Kantonu Sarajevo vlast je formalno pala – ali u praksi svi su svi ostali gdje jesu. Ostavka premijera Nihada Uka, koju je Skupština prihvatila prije mjesec, trebala je biti politički čin odgovornosti nakon tragične tramvajske nesreće u kojoj je život izgubio 23-godišnji Erdoan Morankić, dok je teško povrijeđena maloljetna djevojka. Međutim, kako to u Bosni i Hercegovini obično biva, ono što izgleda kao kraj, zapravo je samo produženi početak istog stanja.<h2>Kontrola netaknuta</h2>Uk danas otvoreno kaže da „Trojka još pregovara“. U prevodu: vlast se još dogovara sama sa sobom kako da ostane vlast. Jer ostavka u našem političkom sistemu ne znači odlazak – nego ulazak u komfornu zonu tehničkog mandata, gdje odgovornost nestaje, a kontrola resursa ostaje netaknuta.I upravo tu dolazimo do suštine problema. Tehnički mandat u BiH nije prelazno rješenje, nego politički alat. Vlada bez punog legitimiteta nastavlja upravljati budžetima, kadrovima i institucijama, ali bez pritiska da donosi ozbiljne odluke. Drugim riječima – idealna pozicija za svaku vlast koja želi preživjeti krizu bez stvarne promjene.Predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić pokušava situaciju objasniti racionalno: „nije lako naći 12 ministara i premijera“. Tačno, nije lako. Ali nije ni nuklearna fizika. U zemlji u kojoj svaka stranka ima spremne spiskove podobnih kadrova, problem nije u tome što nema ljudi – nego u tome što nema dogovora o podjeli moći.Zato i ne čudi ocjena Mahira Devića iz SDA, koji tvrdi da je cijeli proces od početka bio osmišljen kao kupovina vremena. Njegova teza je jednostavna: vlast je učinila sve da ostane u tehničkom mandatu što duže, idealno do izbora 2026. godine. Jer kampanja se ne dobija idejama, nego resursima. A resursi su uvijek tamo gdje je vlast – čak i kada je „pala“.

<h2>Tragedija u drugom planu</h2>U međuvremenu, ono zbog čega je sve počelo – tragedija u tramvaju – polako pada u drugi plan. Istraga traje, protesti su utihnuli, a javnost se, po starom obrascu, umorila. Sistem je još jednom izdržao nalet ogorčenja, bez stvarne reforme.Simbol tog sistema danas je GRAS. Nakon nesreće, stariji tramvaji su povučeni iz saobraćaja, što je proizvelo haos u javnom prevozu. Gužve su postale svakodnevica, a rješenja nema. Sindikat govori o potrebi nabavke novih tramvaja – njih 15 – dok se istovremeno razmatra vraćanje „ispravnih“ starih vozila u špice.Drugim riječima, problem se rješava istim onim sredstvima koja su ga i proizvela.<h2>Bez odgovora</h2>Direktor GRAS-a Senad Mujagić ne odgovara na pozive. Šutnja je, u ovom slučaju, možda i najiskreniji odgovor sistema.Jer suština nije u jednom tramvaju, jednoj nesreći ili jednoj ostavci. Suština je u modelu upravljanja u kojem odgovornost traje jedan dan, a vlast četiri godine – ili, ako zatreba, i duže kroz tehnički mandat.

Dok Nihad Uk tvrdi da pregovori još traju, opozicija upozorava da vlast kroz tehnički mandat pokušava zadržati kontrolu nad resursima do izbora 2026. 

Sjeća li se iko još ostavke Nihada Uka i Vlade KS?

Nebojša Vukanović posljednjih dana, čini se, ne spava od Avaza. Jedan hladni, analitični tekst koji govori o šansama opozicije u RS na narednim izborima toliko je pogodio krhki ego Vukanovića da danima ne prestaje pisati švrljotine, razvijati teorije zavjere i tragati za motivima zašto u svojoj analizi nisam napisao da je Vukan najbolji, najljepši, najkompetentniji kandidat opozicije za Predsjedništvo BiH na koje toliko kidiše. Da stvar bude gora, u tom tekstu Vukanoviću jedva da su posvećene jedna-dvije rečenice, naravno, u skladu s političkom relevantnošću.No, čak i ako bismo ostavili po strani da je Vukanović zapravo bivši novinar ograničenog talenta, koji je nedostatak uspjeha u profesiji zamijenio mnogo ugodnijim budžetskim političkim hljebom na kojem pažnju uglavnom privlači cirkusiranjem i skandalima, što teško da ga čini kvalifikovanim čovjekom za najviše državničke funkcije, ostaje bazični problem koji Vukanović ima ne s Avazom, nego s vlastitim brojkama.Razlog zašto smo naveli da bi Stanivuković i Trivić bili najbolji kandidati za predsjednika RS i Predsjedništvo BiH nisu posebne simpatije prema njima lično, nego relativno lako dokaziva činjenica da su trenutno vjerovatno dva najpopularnija lica opozicije. Stanivuković je dva puta dobio izbore u Banjoj Luci i razbio SNSD tamo gdje su mislili da su vječni. Trivić je izbore za predsjednika RS izgubila za nekoliko procenata, uz ozbiljne repove i sumnje u stvarne rezultate koje ni danas nisu do kraja razjašnjene. To su ljudi koji, sviđalo se to nekome ili ne, imaju političku težinu. SDS, koji je pojedinačno i dalje najveća opoziciona stranka, ruku na srce, danas nema toliko reprezentativnog kandidata, što je pokazao i rezultat Šarovića u utrci za Predsjedništvo na prošlim izborima, daleko lošiji od onog Jelene Trivić.Kako nam, s druge strane, stoji Nebojša Vukanović? Njegova „Za pravdu i red – lista Nebojše Vukanovića“ na posljednjim općim izborima za NSRS osvojila je svega 4,93% glasova. Na lokalnim izborima taj trend je bio još i gori. U većini evropskih demokratija, gdje je cenzus postavljen na 5%, ova stranka s ovim rezultatom ne bi postala ni parlamentarna.S tim u vezi, jednostavno pitanje na koje Vukanović treba da odgovori je – na osnovu kojih brojki, kriterija, podataka, zdravog razuma ili čega već on misli da treba da bude podržan od opozicije kao zajednički kandidat? I zašto misli da bi cijela opozicija u RS trebala biti žrtva njegovih Dunning–Krugerovskih ambicija?

Naravno, Vukanović je u svojoj narcisoidnosti toliko zaslijepljen da ne može činjenicama pogledati u oči, pa tradicionalno pribjegava teorijama zavjere kojima je oduvijek sklon (inače, vrlo efikasan alat za kojim posežu ljudi ograničenog znanja da sebi objasne stvari koje ne razumiju).Razvio je Nebojša Vukanović u svojoj glavi cijeli politički triler – samo bez radnje, dokaza i minimuma logike. U njegovoj verziji stvarnosti, Dnevni avaz je praktično PR služba Milorada Dodika, Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović su u nekom novom zagrljaju s Dodikom i Čovićem, a cijeli region – od Aleksandra Vučića do Andreja Plenkovića – igra unaprijed dogovorenu utakmicu, a sve kako bi se politički osujetio veliki i bitni Nebojša.Dokaz za ove tvrdnje? Avaz prati Dodika. Strašno. Skandal. Možete misliti. Čak smo objavili i sliku Donalda Trumpa Jr. s njegovog imanja (koju smo, usput, preuzeli). Medij prati političara koji je jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji. I prati dolazak sina vodeće sile svijeta u našu zemlju. Postoji li bolji dokaz da radimo za Dodika? I još veći šok – prati dolazak sina bivšeg američkog predsjednika.Drugi nivo Vukanove konstrukcije je još bolji. Avaz prati Dodika i radi za njega, a to je zato što su se pomirili Izetbegović i Radončić, pa su zato Jelena Trivić i Draško Stanivuković naručili tekst u kojem ćemo napisati da Vukanović nije najbolji kandidat opozicije.Znam, zvuči potpuno nebulozno i nadasve glupo, no očito ne i ako je to logika koja boravi u glavi Nebojše Vukanovića.I tu dolazimo do suštine: ovo nije priča o Avazu, Dodiku, Stanivukoviću, Trivić, niti bilo kakvoj “operaciji”. Ovo je priča o političaru koji ne može da podnese činjenicu da nije centralna figura – pa onda pravi scenarij u kojem mora biti. A to je, bojimo se, više slučaj za psihologe nego za ozbiljne političke analize.P. S. Dunning-Krugerov efekt je kognitivna pristranost u kojoj ljudi s ograničenom kompetencijom u određenom području precjenjuju svoje sposobnosti.

Nakon što ga je pogodila analiza o realnim šansama opozicije, Nebojša Vukanović dane provodi razvijajući teorije zavjere u kojima su svi protiv njega 

Svijet u glavi Vukana: Tvrdi da "Avaz" radi za Dodika, tako što od nas tekstove naručuju Stanivuković i Trivić

U trenutku kada su Sjedinjene Američke Države i Iran razmjenjivali prijetnje o „potpunom uništenju“, a Bliski istok bio na ivici šireg rata, ulogu tihog, ali odlučnog posrednika preuzeo je pakistanski premijer Šehbaz Šarif (Shehbaz Sharif).Upravo je Islamabad uspio ono što se činilo nemogućim – dovesti dvije suprotstavljene strane za isti pregovarački stol i ishoditi dvosedmičnu obustavu vatre. U objavama američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) i iranskog šefa diplomatije Abasa Aragčija (Abbas Araghchi), Šarif je izdvojen kao ključna figura ovog diplomatskog proboja.Njegov politički put nije bio ni brz ni jednostavan. Počeo je krajem osamdesetih kao lokalni političar, prošao kroz egzil u Saudijskoj Arabiji, političke padove i povratke, da bi se danas profilirao kao jedan od najotpornijih lidera južne Azije.Prekretnicu je doživio 2022. godine, kada je, nakon smjene Imran Khan, preuzeo funkciju premijera, a potom se ponovo vratio na čelo Vlade, potvrdivši političku izdržljivost i sposobnost preživljavanja u nestabilnom političkom okruženju.Šarifova vanjska politika temelji se na balansiranju – održavanju bliskih veza sa Saudijskom Arabijom, ali i jačanju odnosa s Turskom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Jordanom. Upravo ta mreža odnosa, uz poboljšane veze s Vašingtonom nakon regionalnih tenzija 2025. godine, omogućila mu je da se nametne kao kredibilan posrednik.Današnje primirje između SAD i Irana možda je tek privremeno, ali uloga Pakistana – i lično Šarifa – već sada dobija ozbiljnu međunarodnu težinu. Ako se pregovori nastave, njegovo ime moglo bi ostati upisano kao jednog od ključnih ljudi u smirivanju jednog od najopasnijih sukoba današnjice.

Pakistanski premijer odigrao ključnu ulogu u postizanju dvosedmičnog primirja između SAD i Irana

Eto Šehbaza

Posljednjih dana mnogi kao problem navijanja za BiH ističu to što njeni navijači i dalje navijaju pod zastavom s ljiljanima ili, kako bi neki pejorativno rekli, „ratnom zastavom Armije BiH“. Takve zamjerke ističu i neki dobronamjerni ljudi koji su i sami navijali za bh. reprezentaciju, poput Nebojše Vukanovića.Razumijem da neko ovu zastavu doživljava kao „bošnjačku“, razumijem da nekom smeta što se za BiH ne navija isključivo pod zvaničnom zastavom, no, ljudi, budite realni.Ako su Bošnjaci morali prihvatiti da trobojka crveno-plavo-bijela, pod kojom je počinjen genocid u Srebrenici i koja je nacionalno obilježje jednog naroda, bude zvanična zastava na 49 posto teritorije BiH, zadnje što bi neko trebao spočitavati navijačima BiH jeste to što navijaju pod zastavom s ljiljanima.Ta zastava bila je zvanična zastava Bosne i Hercegovine do 1998. godine.Ta zastava vihorila se ispred UN-a.Ta zastava predstavlja historijsko srednjovjekovno obilježje Bosne koje sadrži kršćansku heraldiku.Stilizirani grb kralja Tvrtka kao zvanični simbol BiH zapravo je predložio HDZ BiH.Na kraju, pod tom zastavom izborena je nezavisnost i cjelovitost BiH, šta god neko mislio o tome, te je jasno da je mnoštvo ljudi emotivno vezano za nju.Da navijači BiH mašu zelenim zastavama s polumjesecom, prvi bih se bunio protiv toga, no u ljiljanima zaista ne postoji ništa ni kontroverzno, ni nacionalističko, ni ekskluzivističko.A ko hoće da nađe problem, uvijek ga u nečemu može naći.

U ljiljanima zaista ne postoji ništa ni kontroverzno, ni nacionalističko, ni ekskluzivističko

Kome smetaju ljiljani?

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković ponovo je u centru pažnje javnosti, ali ovaj put ne zbog diplomatskih aktivnosti, već zbog oštrog verbalnog obračuna sa, kako njegovom intelektualnom habitusu i priliči – pjevačicom Jelena Karleuša na društvenim mrežama.Pokušavajući utažiti gnjev prema „Avazu“, jer mu sprječava pljačku BH Telecoma tešku preko 700 miliona, Konaković je udario na Jelenu Karleušu, s kojom je odlučio raspravljati o genocidu u Srebrenici.– Sve dok pljuješ po žrtvama genocida u Srebrenici, nećeš u ovoj zemlji biti dočekana raširenih ruku – napisao joj je Konaković.Ministar je podsjetio i na vlastito ratno iskustvo, navodeći da je njegova “guzica četiri godine provela u odbrani zemlje”, te istakao da je osudio svaki zločin, uključujući i one nad srpskim civilima.

Dok se vodi polemika s estradnim ličnostima, realna politika se odvija daleko od Facebook komentara o kojima je ministar ovisan.Naime, kako je potvrđeno za “Avaz”, u Banju Luku sutra dolazi Donald Trump Jr., sin američkog predsjednika i važna figura u političkom i poslovnom krugu porodice Trump.Prema dostupnim informacijama, planiran je sastanak s predstavnicima vlasti Republike Srpske.Drugim riječima, dok se ministar vanjskih poslova bavi javnim prepucavanjima s pjevačicom, jedan od najznačajnijih političkih kontakata iz SAD dolazi u BiH – ali ne u Sarajevo, nego u Banju Luku.<h2>Sjajni odnosi – ali gdje?</h2>Ova situacija dodatno dobija na težini ako se podsjetimo da je Konaković prije samo nekoliko dana uvjeravao javnost kako Bosna i Hercegovina ima “sjajne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama” i da je on u lobiranju naprosto razbio Milorada Dodika.– Ono što Dodik radi, mi radimo tri puta više, tri puta više energije ulažemo. Institucionalno djelujemo. Posebno Denis Bećirović, koji je u Vašingtonu bio. Mislim da smo on i ja u ova tri dana imali više sastanaka s vrhom State Departmenta, osim Rubija, sa svim drugim visokim zvaničnicima, više nego što je Bosna i Hercegovina u dvije decenije imala sastanaka – ubjeđivao nas je Konaković.Nije stao na tome, nego je u stilu izlapjelog jalijaša sa Soukbunara, s vječitim lovačkim pričama, nastavio hvaliti angažmane i silne uspjehe neimenovanih lobističkih kuća u Sjedinjenim Državama.– Dodik je angažovao Continental, lobističku kuću koja je radila za nas, kad su nas ismijavali. Mi smo taj dio završili. Mi smo taj dio koji nam je trebao da se upakujemo, da dobijemo informacije, da se fokusiramo na energetiku, da dobijemo neke sastanke u State Departmentu. U Bijeloj kući, tamo gdje sam bio prošle godine, šest puta sam bio. Imali smo super komunikaciju s Continentalom. On je skontao da ga mi pobjeđujemo. Mi završili, on uzeo njih. Mi sad uzimamo broj 1 lobističku kuću u Americi. Mislim da ćemo narednih dana potpisati taj ugovor – tješio nas je Konaković<h2>Vjerujte njegovim riječima, a ne svojim očima</h2>Elem, tom „pobijeđenom“ Dodiku, kojem su skinute sankcije SAD, sutra u posjetu dolazi Trumpov sin.Konaković i Denis Bećirović, s druge strane, jesu se po hodnicima sastajali s pojedinim američkim zvaničnicima tokom svojih putovanja u Vašington, uz niz protokolarnih sastanaka u State Departmentu.Kada je i da li će u Sarajevu doći neko i približno blizak američkom predsjedniku poput njegovog vlastitog sina?I ko u toj priči zaista vodi vanjsku politiku?No, Konaković u maniru političara koji vjeruje da se retorikom mogu nadomjestiti rezultati očigledno i dalje misli da se lijepim govorom i velikim riječima mogu riješiti svi izazovi s kojima se on i država suočavaju. Da se država vodi komentarima na društvenim mrežama, a diplomatija gradi u raspravama s estradom.A dok se Sarajevo bavi Karleušom, Banja Luka očito vodi ozbiljnije razgovore. I tu razlika postaje bolno vidljiva.

Dok se ministar bavi Karleušom, Banja Luka očito vodi ozbiljnije razgovore. I tu razlika postaje bolno vidljiva

Dok u Banju Luku dolazi Trampov sin, Konaković piše Karleuši o svojoj "gu*ici"

Ako je prvi sloj priče u prethodna dva izdanja feljtona bio Iran, onda je drugi – mnogo važniji – Bosna i Hercegovina.Jer ključno pitanje nije šta radi Teheran, nego zašto takve aktivnosti uopće imaju prostor da djeluju. I odgovor je neugodno jednostavan: zato što u Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoji sistem koji bi ih prepoznao, procijenio i – prema potrebi – ograničio.<h2>Pitanje za strategije</h2>U ozbiljnim državama, pitanje stranog utjecaja nije tema za teorije zavjere, nego za strategije. Postoje jasni mehanizmi koji razlikuju kulturnu diplomatiju od propagande, akademsku saradnju od ideološkog utjecaja, medijski pluralizam od koordiniranog plasiranja narativa. U Bosni i Hercegovini takva granica – praktično ne postoji.Nije problem što strane države pokušavaju širiti svoj utjecaj. To rade sve. Problem je što ovdje nailaze na prostor bez ikakvog filtera.U tom prostoru djeluju različiti akteri, svako na svoj način. Rusija godinama gradi medijski i politički narativ kroz portale, političke veze i otvorenu podršku određenim akterima. Turska ulaže u kulturnu i identitetsku povezanost kroz obrazovanje, religiju i popularnu kulturu. Kina koristi ekonomske projekte kao platformu za dugoročnu političku prisutnost.Iran je u toj slici samo jedan, relativno slab igrač. Ali upravo zato je indikativan.Jer ako i takav, ograničen i često neefikasan pokušaj utjecaja uspijeva opstati godinama – bez reakcije, bez javne rasprave, bez institucionalnog odgovora – onda problem očito nije u Iranu.Problem je u sistemu koji ne reagira ni na ono što vidi.U Bosni i Hercegovini propaganda ulazi kao gost, a ostaje kao domaćin.Ne postoji zakon koji jasno regulira prisustvo stranih državnih medija pod sankcijama. Ne postoji tijelo koje sistemski prati soft power aktivnosti stranih aktera. Ne postoji ni politička volja da se to pitanje uopće otvori.Rezultat je prostor u kojem se sadržaji plasiraju bez konteksta, bez kritičkog okvira i bez odgovornosti. Lokalni mediji, često potkapacitirani i pritisnuti svakodnevnom borbom za opstanak, nerijetko prenose takve materijale bez dublje analize. A publika, zatrpana informacijama, teško pravi razliku između izvještaja i propagande.U takvom ambijentu, granica između informiranja i utjecaja postaje zamagljena.Dodatni problem je što dio političkih i društvenih elita ovu temu ili ne razumije – ili je svjesno ignoriše. U nekim slučajevima, strani narativi se čak koriste kao alat u domaćim političkim obračunima, čime se dodatno legitimizira njihovo prisustvo.Tako se zatvara krug: strani akteri nude narativ, domaći ga preuzimaju, a institucije šute.A sve to bez ijednog jasnog pravila igre.<h2>Kap po kap</h2>U teoriji, Bosna i Hercegovina je kandidat za članstvo u Evropska unija i obavezala se usklađivati svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s evropskim standardima. U praksi, međutim, kada je riječ o informacijskoj sigurnosti i stranom utjecaju, taj proces gotovo da ne postoji.Evropske zemlje posljednjih godina razvile su cijeli spektar mehanizama za borbu protiv dezinformacija i propagande – od regulatornih tijela do specijaliziranih jedinica unutar sigurnosnih struktura. U Bosni i Hercegovini, takvi kapaciteti su ili minimalni ili potpuno odsutni.Zbog toga se ključna borba ne vodi na nivou institucija, nego – stihijski – na nivou pojedinaca i medija. A to je borba koju je teško dobiti.Jer savremeni utjecaj ne dolazi kroz spektakularne kampanje. Ne dolazi ni kroz otvorene političke poruke. Dolazi kroz kontinuirano, suptilno oblikovanje percepcije – kroz vijesti, emisije, kulturne sadržaje, obrazovne programe.Kap po kap. Dovoljno je da dio javnosti počne sumnjati u vlastite saveznike. Dovoljno je da se relativizira razlika između demokratskih sistema i autoritarnih režima. Dovoljno je da se u javni prostor ubaci ideja da je “istina negdje između”. To je uspjeh.I upravo zato je pogrešno posmatrati iranski utjecaj u Bosni i Hercegovini kao izoliran fenomen. On je dio šireg procesa u kojem se ova zemlja, zbog vlastitih slabosti, pretvara u otvoreni teren za različite narative. Bez jasnih pravila. Bez strategije. Bez odbrane.U takvom okruženju, pitanje više nije ko pokušava utjecati. Pitanje je – ko uopće kontroliše prostor.<h2>Linije fronta</h2>Front linije savremenih sukoba više nisu samo na geografskim mapama. One prolaze kroz medije, obrazovni sistem i svakodnevni život. Kroz ono što čitamo, gledamo i – na kraju – u šta vjerujemo. Bosna i Hercegovina danas nije bojno polje tenkova. Ona je bojno polje narativa. A u tom ratu, najopasniji protivnik nije onaj koji napada – nego onaj koji ni ne zna da je napadnut.

Iran je samo jedan primjer šireg fenomena u kojem BiH postaje prostor bez kontrole za strane narative

Bivši iranski ministar vanjskih poslova Hosein Amir-Abdolahian s Biserom Turković

Iranski utjecaj u BiH: Bosna bez odbrane od tuđih priča

Izjava Željka Komšića da je koalicija SDA i SDP-a „već viđena i da nije donijela ništa dobro“ na prvu zvuči kao politički napad. U stvarnosti, mnogo više liči na – pripremu terena.Jer u bosanskohercegovačkoj politici rijetko se javno problematizira nešto što nije realna opcija. Komšić formalno nije najavio takvu koaliciju, ali je uradio ono što je politički važnije – priznao je da ona postoji kao mogućnost. A to se obično ne radi bez razloga.<h2>Konkretan interes</h2>U pozadini te izjave nalazi se vrlo konkretan interes Demokratske fronte. Prethodnih godina DF se čvrsto držala saveza sa SDA i zbog njega u konačnici odbijala ulaziti u političke aranžmane sa SDA.No, u scenariju direktnog dogovora SDA i SDP-a, DF postaje politički višak. Čak i kada bi u najširoj mogućoj koaliciji ušli u vlast, u njoj bi DF-u sigurno pripao manji kolač sa SDP-om, nego što bi bez njega.Nije više neophodan ni kao “građanski korektiv”, ni kao faktor ravnoteže. Upravo zato Komšić pokušava unaprijed delegitimirati takvu kombinaciju, ali i poslati poruku da bez DF-a nema punog političkog legitimiteta.Istovremeno, u SDP-u se već neko vrijeme mogu primijetiti signali traženja alternativnog političkog puta. Sukobi s Našom strankom nakon ostavke Nihada Uka i Nikšićevo jasno distanciranje od pokušaja historijske pljačke BH Telecoma, koju pokušavaju izvesti koalicioni partneri iz NiP-a, govori o tome da je, kako se izbori bliže, Trojka sve manje postojana kao politički pokret. A računajući na činjenicu da NiP i Naša stranka nakon sljedećih izbora teško mogu biti dovoljni za formiranje većine, jedini način da SDP preživi na vlasti jeste SDA. A nakon četiri godine slasti vladanja nema sumnje da će mnogi kadrovi SDP-a biti neradi da napuste svoje fotelje u vlasti.<h2>Dodatne komplikacije</h2>Dodatnu komplikaciju unosi Semir Efendić, koji kandidaturom za Predsjedništvo već stvara moguće glavobolje SDA i koji ultimativno tvrdi da neće u koaliciju sa SDP-om, čime jasno, s jedne strane, pokušava izvršiti pritisak na SDA, ali, s druge, sebi povećati pregovoračku cijenu.Kako stvari stoje, najlagodniju poziciju trenutno ima SDA, za koju je izvjesno da će pojedinačno opet biti najjača stranka. Animozitet koji DF, SBB i SBiH imaju prema Trojki garant su da se većina bez njih teško može formirati, što im daje odriješene ruke da budu ti koji biraju partnere.S druge strane, koalicija sa SDP-om za SDA nosi i određene rizike – prije svega dijeljenje političkog prostora i moguće nezadovoljstvo dijela biračkog tijela obiju stranaka. No, u sistemu kakav je bosanskohercegovački, takvi rizici često su manji od koristi koje donosi stabilna vlast. S tim u vezi, velika koalicija bi možda bila i najbolje rješenje za SDA. Iako bi dobar dio vlasti morali prepustiti svojim partnerima, praktički bi eliminirali opoziciju, svodeći je na manje stranke poput NiP-a, NS-a i NES-a, dok bi to eventualno vodilo i ka dugoročnom slabljenju SDP-a jer njihovi glasači na to sve, vjerovatno, ne bi gledali blagonaklono.<h2>Jasna slika</h2>Kada se sve sabere, dobija se prilično jasna slika: Komšić pokušava spriječiti scenarij u kojem DF ostaje po strani, SDP traži izlaz iz političkog okvira koji ga ograničava i eventualno sačuvati vlast, Efendić dodatno razbija postojeće blokove, dok SDA u takvom raspletu dobija najviše prostora za manevrisanje.&nbsp;U takvom odnosu snaga, koalicija SDA i SDP-a više nije politička fikcija, nego jedna od realnih opcija.

Koalicija koju niko ne najavljuje, ali svi pripremaju, dok Komšić pokušava spriječiti scenarij u kojem DF ostaje po strani

SDA i SDP: Je li moguće zakopavanje ratnih sjekira?

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?

Kriza i izostanak reakcije vlasti: Zašto Federacija ne preuzme "Željezaru" i "Koksaru"?

Tajna Orbanove karte BiH

U centru Sarajeva mjesecima plave radnje, nadležni se prave ludi

Kako je pao Viktor Orban

Dodikovi partneri se već mlate oko mrvica

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Kako je sve počelo – i zašto nije funkcionisalo

Nakon što je "Avaz" razotkrio uhljebljivanje: Direktor Šemso traži "krtice" i prijeti radnicima krivičnim progonom

Sjeća li se iko još ostavke Nihada Uka i Vlade KS?

Svijet u glavi Vukana: Tvrdi da "Avaz" radi za Dodika, tako što od nas tekstove naručuju Stanivuković i Trivić

Eto Šehbaza

Kome smetaju ljiljani?

Dok u Banju Luku dolazi Trampov sin, Konaković piše Karleuši o svojoj "gu*ici"

Iranski utjecaj u BiH: Bosna bez odbrane od tuđih priča

Preslagivanje na političkoj sceni: SDP signalizira otklon od Trojke, Efendić se boji ispadanja

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?

Kriza i izostanak reakcije vlasti: Zašto Federacija ne preuzme "Željezaru" i "Koksaru"?

Tajna Orbanove karte BiH

U centru Sarajeva mjesecima plave radnje, nadležni se prave ludi

Kako je pao Viktor Orban

Dodikovi partneri se već mlate oko mrvica

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Kako je sve počelo – i zašto nije funkcionisalo

Nakon što je "Avaz" razotkrio uhljebljivanje: Direktor Šemso traži "krtice" i prijeti radnicima krivičnim progonom

Sjeća li se iko još ostavke Nihada Uka i Vlade KS?

Svijet u glavi Vukana: Tvrdi da "Avaz" radi za Dodika, tako što od nas tekstove naručuju Stanivuković i Trivić

Eto Šehbaza

Kome smetaju ljiljani?

Dok u Banju Luku dolazi Trampov sin, Konaković piše Karleuši o svojoj "gu*ici"

Iranski utjecaj u BiH: Bosna bez odbrane od tuđih priča

Preslagivanje na političkoj sceni: SDP signalizira otklon od Trojke, Efendić se boji ispadanja