Gotovo da nijedna oblast stomatologije posljednje dvije decenije ne izaziva toliko interesiranje javnosti kao što je to implantologija. Iako je za prihvatanje ugradnje implantata kao standardne procedure trebalo dosta vremena, prvenstveno zbog otpora koji je najprije potjecao od stomatologa, danas studije potvrđuju veliki procent uspjeha i dugotrajnost implantatne terapije.  

Nekroza kosti

U razvoju savremene implantologije, od sumnje treba li implantat uopće ugrađivati, s obrazloženjima o mnoštvu komplikacija implantatne terapije, pa do danas, gdje svaka indikacija podrazumijeva primjenu implantata, zaboravilo se na priču o komplikacijama koje i dalje čine realnost ove terapije.

O komplikacijama sigurno neće otvoreno pričati oni koji su odnedavno u implantologiji, jer bi to ostavilo negativan imidž u implantološkoj sredini kao što je naša, ali se svakako od onih koji se implantologijom bave već dugi niz godina očekuje da o ovom, itekakao prisutnom problemu, govore kritički.

Komplikacije koje se mogu javiti prilikom ugradnje implantata mogu biti intraoperativne i postoperativne - rane i kasne.

Ako se izuzmu komplikacije koje se javljaju u toku bilo kojeg oralno-hirurškog zahvata i koje spadaju u domen oralne hirurgije, implantološke komplikacije su uglavnom posljedice propusta same operativne tehnike. U njih spadaju:

- krvarenje zbog povrede većih krvnih sudova

- povrede susjednih anatomskih struktura (nosna šupljina, sinus, mandibularni kanal)

- prijelom bukalnog ili oralnog korteksa

- prijelom alveolarnog grebena ili tijela donje vilice

- nedovoljna primarna stabilnost implantata

- nekroza kosti zbog rada nasadnim instrumentom

Gruba povreda

Svaka od ovih komplikacija mora se rješavati u toku samog operativnog zahvata, inače može progredirati i u nekim slučajevima biti i opasna po život.

Krvarenje se u implantologiji najčešće javlja kao posljedica povrede sadržaja mandibularnog kanala, odnosno direktno arterije alveolaris inferior. Gruba povreda ove regije, praćena obilnim krvarenjem, vrlo je rijetka, a krvarenje se zaustavlja postavljanjem implantata u već ispreparirano ležište, pri čemu treba voditi računa da dužina implantata bude kraća od postojeće preparacije za lumen mandibularnog kanala.

Povreda sinusa

Kada govorimo o povredama susjednih anatomskih struktura, one se najviše odnose na povrede sinusa, koje predstavljaju gotovo 75 posto svih povreda. Subantralna regija oduvijek je bila meta interesiranja implantologa, a uvođenje procedura sinuslifta osamdesetih godina dalo je za pravo mnogima da se u ovoj regiji slobodnije ponašaju, smatrajući da ovakva procedura sa sobom ne nosi neke komplikacije.

Međutim, danas smo svjedoci niza propusta u hirurgiji ove regije. Posljedice mogu biti od beznačajnih do krajnje ozbiljnih, poput hronične upale sinusne sluzokože ili akutnih manifestacija praćenih gnojnom kolekcijom s propagacijom u bliske prostore, što je praćeno vrlo teškom kliničkom slikom.

Da do ovih komplikacija ne bi došlo, potrebni su: pravilna procjena kvaliteta i kvantiteta kosti (visine raspoložive kosti), korištenje dobre rendgen dijagnostike koja će nam dati uvid u stanje raspoložive kosti i u velikoj mjeri odrediti način našeg hirurškog pristupa, izbor adekvatnog implantata i dobra primarna stabilnost.