NAUKA Etička odgovornost prema životu u cjelini

Bioetika: Život usred života

Nastala kao društveni pokret 60-ih godina dvadesetog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama kada su se pojavili sve jači zahtjevi građana za većim nadzorom i utjecajem u sistemu liječenja i zdravstvene skrbi

Grupa autora
06.02.2019 22:26

Bioetika nije samo podvrsta etike

Foto: Ilustracija

Naziv bioetika, nastao spajanjem dviju grčkih riječi - bios, što znači život, i ethos, iz čega se izvodi riječ etika, prvi je upotrijebio njemački filozof, učitelj i pastor Fritz Jahr 1926. godine u članku „Znanost o životu i nauka o ćudoređu“, gdje je bioetiku koncipirao kao etičku odgovornost prema životu u cjelini te formulirao, po uzoru na Kanta, bioetički imperativ: „Poštuj svako živo biće u načelu kao svrhu u sebi i po mogućnosti postupaj s njim kao takvim“.  

Termin je kasnije, 1970. godine, proširio u upotrebi američki biohemičar i onkolog Van Rensselaer Potter. On je u svojoj knjizi „Bioethics: Bridge to the Future“ želio naglasiti biološko znanje koje se sve više proširuje te istaknuti sistem ljudskih vrijednosti. Odnosno, htio je upozoriti da se etičke vrijednosti ne mogu odvajati od bioloških činjenica te kroz bioetiku naveo mogućnost stvaranja posebnih etika (etika prirode, etika stanovništva, etika osoba starije životne dobi...), „gradeći“ tako most među raznim disciplinama.

Dvije krize

Bioetika nije samo podvrsta etike, kao tradicionalne filozofske discipline, niti je nova verzija tradicionalna medicinska etika. Bioetika nije nastala niti kao znanstvena disciplina, nego kao društveni pokret 60-ih godina dvadesetog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama kada su se pojavili sve jači zahtjevi građana za većim nadzorom i utjecajem u sistemu liječenja i zdravstvene skrbi.

Nastanak bioetike povezuje se s etičkim problemima do kojih je došlo zbog sve složenijih uvjeta u donošenju medicinskih odluka. Napredak u medicini, kao nauci, i nove spoznaje u tehnologiji su stvorile brojne moralno-etičke dileme o svim pitanjima - od rođenja do smrti.

Dijelimo ih u tri skupine:

- Na početku života, to su pitanja o početku ljudskog, individualnog i osobnog života; prenatalne dijagnoze i terapije; genetskog inženjerstva; kontracepcije; potpomognute prokreacije, pobačaja; prirodnog planiranja obitelji...;

- U naponu života se pojavljuju pitanja kao prava i dužnosti na području zdravlja i bolesti; odluka o poduzimanju, prekidu ili nastavljanju liječenja; razne ovisnosti; presađivanje organa: prirodnih ili umjetnih, sa leša ili od živih osoba; ograničenost ili nedostatak terapijskih sredstava; troškovi; duševni bolesnici; pokusi i istraživanja na zdravim, bolesnima, zatvorenicima...;

- Na kraju života se postavljaju pitanja o smislu života, patnje, smrti; palijativna medicina; održavanja života ili životnih funkcija; eutanazija; definicija i kriteriji smrti čovjeka; umiranja u ljudskom dostojanstvu; hospicija...

Naime, tradicionalna medicinska etika, temeljena na Hipokratovoj zakletvi, postala je nemoćna da riješi nove probleme i pitanja kreirana razvojem tehnologije i nauke uopće, kao niti da postavi jedinstven model odnosa liječnik - pacijent, koji ne može isključivo biti u nadležnosti medicine. Tako u medicinskim odlukama etičke prirode sudjeluju, osim zdravstvenih profesionalaca, i filozofi, pravnici, socijalni radnici, teolozi, moralisti, politolozi etc.

Stoga je bioetika, u svojoj temeljnoj ideji, dijaloška disciplina koja poziva ljude različitih profesija da međusobno razmjenjuju stavove i spoznaje te oblikuju normativno-vrijednosne sudove glede tehnika, metoda, zahvata i djelovanja u okviru biomedicinskih znanosti i ekologije, a sve u cilju stvaranja uvjeta za bolju kvalitetu života.

Obzirom da je svakodnevna istina da živimo „u doba krize“, dvije krize se ipak izdvajaju, i to po tome što se tiču puke egzistencije, odnosno „golog života“. Jedna od njih je kriza medicine, koja izlaže različitim opasnostima ljudski život na individualnoj razini, a kao njene fenomene se navode: liječnički paternalizam, tehnicizacija medicine, birokratizacija medicine, farmaceutizacija liječenja, komercijalizacija sistema zdravstvene skrbi, odnosno prepuštanje medicine „tržišnim trendovima“, pri čemu se zanemaruje pacijent kao osoba, te medikalizacija zdravlja.

Druga kriza odnosi se na ekološku krizu, koja podrazumijeva opće stanje čovječanstva i Planete, u smislu enormne ugroženosti čovjeka i njegovog prirodnog okoliša. Ovdje treba spomenuti i sintagmu Francisa Bacona „Znanje je moć“, koja implicira da čovjek putem znanosti ima obavezu da uvećava svoju moć, odnosno da ovladava prirodom, koju treba promatrati samo kao resurs koji može i treba biti beskonačno iscrpljivan za njegovu korist.

Pitanje opstanka

Naime, čovjek je na stazi napretka, koristeći znanstvena dostignuća i primijenjenu tehnologiju, značajno devastirao prirodu. Pojavnosti ove krize, odnosno ugroženosti prirode su bezbrojne, od mehaničkog zagađenja i iscrpljivanja prirodnih resursa, preko opasnih biogenetičkih manipulacija, do uvijek prisutne prijetnje nuklearne kataklizme. A da su razmjeri te devastacije toliki, svjedoči i činjenica da se nad čovječanstvo nadvilo pitanje opstanka čovjeka i života na Zemlji uopće, jer isti onaj model ovladavanja, pokoravanja i destruiranja prirode, odnosno ne-ljudskog, sada se u jednom ironičnom obratu, okreće protiv čovjeka. Uz to je i sveprisutna iluzija, pobijediti vrijeme, kao vodeći slogan cijele Moderne.

Ovaj tehnoznanstveni napredak nam daje osjećaj prividne svemoći, ali ne i odgovor na pitanja: šta je to uopće napredak, kamo i zašto se napreduje, kao niti odgovor na pitanje: Da li medicina smije činiti sve ono što može činiti. Odnosno, javlja se izvjestan nesrazmjer između „viška moći“ i „manjka odgovornosti“.

Iscrpljivanje prirodnih resursa

Uvid u nerazumno iscrpljivanje prirodnih resursa, kao i interveniranje na mikrorazini, u molekularne temelje prirode, tempom koji diktira tržišni profit, tjera nas da korigiramo naš odnos prema prirodi, a samim tim i naše međusobne odnose, kao i da sadržaj iz otvorene Pandorine kutije upotrijebimo u korist čovjeka. Uostalom, raspravljajući o bioetičkim izazovima genetske tehnologije, mnogi znanstvenici spominju biokemičara Erwina Chargaffa, koji je smatrao da je „znanost u 20. stoljeću dva puta prešla granice koje ne bi smjela preći, i oba se puta radilo o problemu jezgre: prvi put atomske, a drugi put stanične“. Tu nisu sporne granice znanja nego primjene tog znanja u praksi. A našli smo se na raskrsnici puteva, i trebamo odlučiti: znanje kao vrlina ili kao nekontrolirana moć?

Odgovor na ovako kompleksno pitanje nam može ponuditi „Integrativna bioetika“, koja nas navodi na to da promišljamo i mislimo dalje od nas samih, jer budućnost nužno ima samo onaj koji uspijeva upravo to: misliti dalje od samog sebe. 

Oglasi

NA VRH