Na mjestu izgubljenog zuba, u savremenoj stomatologiji implantati se ugrađuju za dan, a vještački zubi za najviše tri mjeseca. Time je gotovo prepolovljeno vrijeme za protetske radove. Jer, doskora se na novu vilicu čekalo najmanje pola godine.

Iako stručnjaci savjetuju da treba učiniti sve kako bi se sačuvali prirodni zubi, kada se oni izgube, najbolje rješenje je ugradnja implantata. Sa novim vrstama implantata koji imaju bolju stabilnost, primjenom nanotehnologije i ugradnjom faktora rasta ubrzava se proces ugradnje vještačkih zuba. A, oni, bez obzira na vrstu implantata, ili tehniku ugradnje mogu trajati najmanje deceniju, u najboljem slučaju do kraja života.

Bolja estetska rješenja

Osim što se poboljšala tehnika ugradnje, implantologija je uvela i bolja estetska rješenja: novi keramički implantati su ljepši od titanijskih. Sada se radi i na novim tehologijama gdje se dodaju faktori rasta koji trebaju pospješiti i ubrzati prosces formiranja novog koštanog tkiva.

Koliko košta ugradnja jednog implantata? U zavisnosti od vrste implantata i tehnike rada koštaju od 500 do 1 000 eura. Cijene mostova na implantatima su od 150 do 200 eura.

Ovo bi pomoglo pacijentima kod kojih je proces zarastanja sporiji, a to su oni koji su zračeni, ili imaju osteoporozu. Istraživanja u ovoj oblasti rade se i na Stomatološkom fakultetu u Beogradu čiji su stručnjaci otišli čak i korak naprijed u odnosu na kolege u svijetu.

Oni su na mjestu višekorijenog zuba (kutnjaci) koristili implantat sa unutrašnjim i vanjskim navojima kojim se on bolje pričvršćuje za kost u vilici.

Za tako kratko vrijeme implantat se može ugraditi svima. Ne postoji mjesto u ustima gdje se ne može ugraditi implant, a gotovo ni čovjek kome se on ne može usaditi.

Nova vilica za tri mjeseca

Radi se na tome da se proces stavljanja implantata kod svih pacijenata ubrza. Bez obzira na vrstu implantata ili tehnologiju, privremeni protetski rad se postavlja odmah, najkasnije za dva do tri mjeseca. Ranije je proces protetskog zbrinjavanja nakon ugradnje implantata trajao četiri mjeseca u donjoj, do šest mjeseci u gornjoj vilici.

To se postiglo pojačanjem primarne stabilnosti implantata, znači kada se ugradi u kost da bude što stabilniji. S druge strane, i u procesu zarastanja utječe se na brzinu protetskog zbrinjavanja tako što se umjesto glatke površine stavlja hrapava, čime se površinu kontakta sa koštanim tkivom povećava pet do petnaest puta. Zbog toga i proces zarastanja ide brže.

Proces ugradnje implantata može se i ubrzati. Dešava se tako da zbog pomjeranja zuba nema dovoljno prostora za ugradnju implantata. Tada se, ortodonskim aparatom zubi pomjeraju dok se ne napravi prostor za postavljanje implantata.

Nekada je potrebna i hirurška intervencija da bi se i taj proces pomjeranja zuba ubrzao. Tako, umjesto godinu dana koliko je potrebno da ortodontski aparat uradi svoje, hirurškim putem proces se ubrzava na nekoliko mjeseci.

Novi implantati su kvalitetniji od prethodnih jer imaju dvostruke navoje čime se omogućava čvršće povezivanje za kost. Zbog svoje strukture koja podsjeća na vadičep oni lako ulaze u tkivo i čvršće se vezuju.

 Implantat kao prirodni zub

U ustima se implantat ponaša potpuno isto kao i prirodni zub. Isti je i proces održavanja novih zuba, ali i patološki procesi koji se dešavaju na prirodnim zubima događaju se i kod vještačkih. Iste bakterije koje izazivaju oboljenja paradonta napadaju i nove, ugrađene zube i vilicu.

Kad je riječ o broju implantata koji se trebaju ugraditi u vilicu bez ijednog zuba stav je stručnjaka - što više to bolje, ali nije neophodno da se svih šesnaest zuba u gornjoj i isto toliko u donjoj zamijeni implantatima. Za donju vilicu potrebno je najmanje šest, a za gornju osam implantata.

Donja vilica je lakša za ugradnju vještačkih zuba zato što je kvalitet kosti donje vilice bolji, ona ima kompaktniju kost, dok je u gornjoj kost spužvaste strukture.

Ako neko želi proći jeftinije moguće je postaviti protezu na četiri implantata u vilici da bi ona bolje pasovala i čvršće stajala, da ne spada kao što je sada slučaj.

Dosad se dešavalo, i to često nakon nekoliko godina od ugradnje, da metal izbije van. Danas se to uspješno rješava ugradnjom keramičkih implantata. Tako, kada se povuku desni, neće se vidjeti metalna boja, estetski će biti prihvatljivije. Keramički implantati su najbolje rješenje i kod onih koji su alergični na metale, na titanij od koga se većinom implantati prave.

Uz pomoć kompjutera

Nedovoljna količina ili kvalitet kostiju više nisu prepreka za ugradnju. Sada se hirurškim putem može ugraditi vlastita ili vještačka kost i da se na taj način uveća vertikalna i horizontalna dimenzija vilice.

Postoji i mogućnost da se kompjuterski odredi gdje se i na koji način trebaju ugraditi implantati u vilicu. To rade stručnjaci u medicinskim centrima u Švedskoj ili Njemačkoj. Njima se iz drugih zemalja najprije šalju kompletni rendgenski i klinički podaci o pacijentu.

Tamošnji poseban softver objedinjuje sve podatke i određuje najprecizniji položaj budućih implantata, njihovo mjesto u vilici i ugao pod kojim bi ih trebalo usaditi.

Kalup, odnosno hirurški stent i privremena protetika, sa ovim proračunima vraćaju se pošiljaocu, odnosno klinici, za nekoliko nedjelja. Tako se za samo jedan sat može sve to ugraditi u vilicu. Tri mjeseca kasnije kad sve zaraste, postavljaju se novi zubi.

Jeftinije od proteze

Američko osiguranje više ne plaća izradu proteze. Kada se izgube zubi dolazi do resorpcije koštanog tkiva. Čim se stavi proteza, resorpcija se dodatno povećava, što dovodi do toga da se poslije dvije ili tri godine proteza mora mijenjati. To ispadne skuplje nego da se stave, recimo, dva ili četiri implantata i da se na to, zatim, postavi odgovarajuća proteza.