Zašto se ljudi plaše, smiju, ljute? Zašto plaču? Zbog čega na neke zvuke reagujemo različito? Zašto se ježimo? Kako to da nam neka vrsta muzike prija ili ne prija? Zašto nam ljudi iz okruženja šire, neko „pozitivnu”, a neko „negativnu” enargiju?

Možda je pravo pitanje, ko je i gdje se nalazi taj famozni okidač koji nam kaže da baš sad treba da smo uplašeni, sretni ili tužni? Kako, kada i usljed čega se on aktivira?

Odgovor ćemo naći u amigdali, dijelu mozga koji predstavlja centar naših emocija, a za koju stručnjaci tvrde da kontrolira naša osjećanja.

Amigdala, ili na latinskom corpus amygdaloideum, su dvije međusobno povezane žlijezde, oblika i veličine badema, koje se nalaze sa obje strane našeg mozga u blizini sljepoočnica. U njima su smještena sjećanja koja prouzrokuju naše strahove.

Funkcija ovih žlijezda je da, kada nas nešto uplaši, pošalju ostatku mozga uzbunu, a on taj impuls šalje dalje našem organizmu koji se počinje buniti. Srce počinje kucati jače, a ruke se znoje.

Tako ulazimo u predstresno stanje koje, ma koliko to sumanuto zvučalo, predstavlja jednog od najznačajnijih čovjekovih prijatelja. Strah nas tjera na preživljavanje.

Praveći razliku između novog i straha koji smo već doživjeli, amigdala čuva i vraća sjećanja proizvodeći emocionalni odgovor prije nego što naši misleći centri u potpunosti registriraju događaj.

Prizivajući jači ili blaži strah u situacijama koje prepoznaje kao opasnost, ili potiskujući ga kada je opasnost prepoznata u sjećanjima kao nešto bezazleno, ili je realno nema, ona odlučuje šta ćemo i kada osjećati.

Ove žlijezde predstavljaju senzore pozitivne i negativne energije. Na pozitivnu energiju one ne reagiraju, te dozvoljavaju osjećaju sreće da vas obuzme, ali u susretu sa negativnom energijom, amigdalin alarm se aktivira.

Zbog toga kažemo da nas je druženje sa nekom osobom „napunilo negativnom energijom” ili osjećamo da nam je neko samim prisustvom „uljepšao dan”.

Jednostavno rečeno, ona prva prihvata i „obrađuje” informacije koje primamo preko čula, a potom ih šalje na „dešifriranje” uz pomoć inteligencije, gdje se zajedno sa sviješću donosi zaključak.

Amigdala je odgovorna i za to kako doživljavamo muziku. Informacija o muzičkom tonu prvo stiže u amigdalu koja priziva potisnuta sjećanja na osnovu kojih mi osjećamo emocije zbog onoga što čujemo.

Zbog toga nam jedna vrsta muzike prija, dok nam druga „para uši”, a neka treća u nama izaziva melanholiju, nježna raspoloženja ili prisjećanje na trenutke koji su prošli.

Da li ste se nekad zapitali zbog čega se naježite kada čujete zvuk viljuške po tanjuru, čupkanje vate, škripanje stiropora ili nokta po školskoj tabli? Ovaj primitivni dio mozga je zaslužan i za averziju prema visokim tonovima koji predstavljaja drevni instikt za preživljavanje.

Nekada te zvukove ne morate realno čak ni čuti. Dovoljno je samo da o njima pričate ili na njih pomislite, pa da amigdala postane aktivna.

Najjača prijetnja radu amigdale je zaljubljenost koja se također, kao fiziološki fenomen, nalazi u mozgu, a ne u srcu. Ljubavne emocije povećavaju aktivnost neurona u dijelu mozga koji je „zadužen” za osjećaj prijatnosti.

Glavnu ulogu u našem mozgu tada preuzima hormon dopamin, poznatiji kao hormon sreće, dok se amigdala, moždani centar stresa i straha, privremeno umrtvljuje. To je razlog zbog kojeg su zaljubljeni ljudi najčešće „slijepi” za opasnost.

Kako je ljubav primarni interes zaljubljenog čovjeka, amigdala se u tim trenucima ne uspijeva izboriti sa dopaminom i obaviti svoju upozoravajuću funkciju.

Znajući da svi imamo bolna emotivna iskustva, kako iz djetinjstva tako i kasnije tokom života, i da upravo na toj bazi gradimo negativna ubjeđenja koja potisnemo u nesvjesno, postavlja se pitanje, da li bi nam život bio ljepši kada bismo „folder” naših potisnutih strahova i sjećanja nepovratno bacili u RecycleBin?

Odgovor je NE! Amigdala nam pomaže da ostanemo živi izbjegavajući situacije, ljude ili objekte koji nas dovode u opasnost. Tačno je da bez njenog alarma mi ne bismo znali šta je strah, ali se u opasnim situacijama ne bismo ni branili. Izostale bi čak i hitne reakcije koje nam u određenim situacijama spašavaju život.

Sa druge strane, ona služi kao spremište emocionalnog pamćenja. Kada bi nam amigdala bila hirurški odstranjena, mi bismo izgubili sposobnost prepoznavanja osjećanja, kao i svaki osjećaj o osjećanjima, ne bismo mogli prepoznati bliske rođake, pa čak ni rođenu majku.

Ukoliko ste često pod stresom i želite se odmoriti od vaših strahova i negativne energije, ne razmišljajte o odstranjivanju amigdale kad postoji daleko efikasnije rješenje, zaljubite se.