Građani Bora i danas ispred Doma kulture ostavljaju cvijeće i igračke, pale svijeće za pokoj duše ubijene djevojčice Danke Ilić (2). Slučaj koji je potresao Srbiju i region i dalje nema epilog. Iako su ubice uhapšene, policija još uvijek nije pronašla tijelo djevojčice.

Duboko uzdrmani i potreseni ljudi ostavljaju plišane igračkice, lutkice i slatkiše za malenu Danku. Sva nadanja da je dijete možda živo i zdravo raspršena su u paramparčad surovom realnošću. Realnošću koja je groznija od svakog horor filma i svega što bi iko "zdrave pameti" pomislio, piše Telegraf.rs.

Brutalno je...

Dok smo se mi budili s Dankom u mislima, šaljući joj svu ljubav i molitve, njeno tijelo ležalo je već tada bačeno. Bačeno! Ne može se izgovoriti gdje, brutalno je. Tako ne biste postupili ni štene da ste pregazili. Ona je još bila beba.

Svakome može da se desi saobraćajna nesreća, neki smo bolji, neki lošiji vozači, neki ne gledamo kuda idemo zagledani u telefone. Svakome. Ali ono što je uslijedilo potom, dijeli nas po tome kakvi smo ljudi. Kakvi smo kad nas niko ne gleda i šta smo u mislima. Da li smo zvijeri ili smo ljudi.

Moralna brana

Odbijamo da vjerujemo da je zločin koji je počinjen nad djetetom djelo ljudi iz siromašnih porodica, slabe inteligencije, alkoholičara ili ljudi koji rade po cijeli dan i kakva smo već sve objašnjenja slušali ovih dana koja bi ukazala na to o kakvim ljudima je riječ. Pričali su ljudi obrazovani, upućeni u slučaj, ljudi koji su pokušali da nam objasne zašto. Od svega se čine istinitim reči jednog psihologa, otprilike, ako je neko moralan, on je moralan i kad popije. Ne može ta moralna brana da se sruši zbog malo alkohola.

Svi spominju empatiju. Kako je nema više. Empatija je okrenula leđa kad su mještani Banjskog polja vidjeli dijete samo na ulici i kad se nisu zapitali šta će tu samo. Okrenula se i otišla. Kao da je nikad nije ni bilo.

Ostale su samo zvijeri.