RIZIK

Alzheimer se ne može izliječiti, ali se može usporiti

"Zdravlje u kući"

18.4.2018

Mnogi bi bar potajno željeli živjeti znatno duže od prosječnog životnog vijeka, decenija ili dvije "pride" dobro bi nam došle pod uslovom da je mentalno i fizičko zdravlje relativno dobro.

No, duboka starost nam se, uglavnom, ipak ne bi mnogo dopala. Jer, ako bismo živjeli 120 godina, svima bi nam "Alzheimer" zakucao na vrata, uvjereni su naučnici.

 Na početku je – zaboravnost

U svijetu od Alzheimerove demencije boluje oko 25 miliona ljudi, a broj dementnih bi se, upozoravaju naučnici, za dvije decenije mogao udvostručiti.

Ako je uopće za utjehu, bolest najčešće počinje poslije 65. godine, ali nerijetko se može pojaviti i kod mlađih.

Bolest se razvija postepeno i nema kod svih istu progresiju. Oboljeli se u početku uglavnom ne sjećaju događaja iz skorije prošlosti. To se najčešće povezuje sa starenjem, pa se ne traži liječnička pomoć.

Zaboravnost je prvi znak Alzheimerove bolesti, ali ona nije uvijek obavezno znak bolesti. Ako se ne pogoršava u toku godine dana i ne dovodi do smetnji u svakodnevnom životu, onda vjerovatno i nije u pitanju Alzheimer.

U praksi se, međutim, često dešava da se simptomi demencije ne uoče na vrijeme, jer se zaboravnost pripisuje starenju, pa onda pacijenti zakasne sa terapijom, koja je i najefikasnija u ranoj fazi bolesti.

Važna je rana dijagnostika

Stručnjaci zato upozoravaju da je rana dijagnostika važna za uspješnu kontrolu i usporenje progresije bolesti, ali ne postoji poseban, jedinstven test kojim se ona može otkriti.

Dijagnoza svih demencija, pa i Alzheimerove demencije postavlja se na osnovu podataka koji se dobiju od bolesnika u ranom stadiju bolesti ili od njegovih najbližih.

Radi se tjelesni pregled, uglavnom i laboratorijske analize, zatim neurološki-psihijatrijski pregled, često i dopunski neuroradiološki pregledi kao što su CT, odnosno skener mozga, magnetna rezonancija mozga, PET skener, ultrazvučni pregled krvnih sudova vrata i mozga...

Stručnjaci za ovu oblast često koriste i testove mentalnog stanja kojima se procjenjuju pamćenje, sposobnost rješavanja jednostavnih zadataka i druge mentalne sposobnosti.

Sve je to važno kad se sumnja na ovu vrstu demencije u prvom stadiju bolesti, dok se još lijekovima može usporiti i za neko vrijeme odložiti napredovanje bolesti koja je neizlječiva.

Uzrok ni danas nije poznat

Danas još uvijek nije poznat tačan uzrok bolesti, ali se pretpostavlja da propadanje nervnih ćelija nastaje zbog nakupljanja određenih bjelančevina u mozgu (beta-amiloida i tau proteina). 

Uslijed ovog nakupljanja prvenstveno dolazi do gubitka onih nervnih ćelija koje proizvode neurotransmiter acetil-kolin, ali napredovanjem bolesti je naposljetku zahvaćen čitav mozak.  

O Alzheimerovoj demenciji ni moderna medicina ne zna dovoljno, ali je poznato da poslije 65. godine od ove demencije obolijeva pet posto populacije, a poslije 80. godine čak 20 do 30 posto.

U prvih nekoliko godina bolest ne mora pokazivati dramatične simptome, dok u kasnoj fazi bolesti bolesnik sve više ovisi o tuđoj pomoći. Premda se bolest ne razvija na isti način kod svih bolesnika, u prosjeku traje otprilike 10 godina.

Upravo zbog postepenog i neprimjetnog početka ove smetnje se u početku vrlo često pripisuju staračkoj zaboravnosti, što je velika greška. Naime, Alzheimer je progresivan poremećaj u okviru kojeg se tokom vremena javljaju kognitivne smetnje i psihičke promjene, što znatno utječe na samostalnost bolesnika.

Simptomi bolesti

Kognitivni simptomi - smetnje kratkoročne memorije (zaboravljivost za nedavne događaje, zametanje stvari) i otežano donošenje odluka javljaju se kao rani simptomi.

Tokom vremena bolesnici postaju dezorijentirani u vremenu (ne znaju dan, tačan datum ili godinu) i prostoru te više nisu u mogućnosti pronaći put do kuće. U kasnijim fazama bolesti javljaju se simptomi poput neprepoznavanja bliskih osoba i otežanog, nerazumljivog govora.

Psihijatrijske promjene - bolesnici s napredovanjem bolesti razvijaju poremećaje u ponašanju, kao i psihičke poremećaje, što povećava teret staranja o njima. Javljaju se simptomi socijalno neadekvatnog ponašanja poput uznemirenosti, agresije, depresije i promjene ciklusa spavanja.

Osobama koje brinu o bolesniku najteže padaju upravo ovi simptomi, zbog čega su psihijatrijske promjene najčešći razlog smještaja bolesnika u neku ustanovu.

Funkcionalne promjene - kao posljedica kognitivnih smetnji i psihijatrijskih promjena javlja se čitav niz poremećaja u obavljanju svakodnevnih aktivnosti (poteškoće u baratanju novcem, održavanju osobne higijene, odijevanju, kontinenciji i drugo) pa bolesnik postaje sve ovisniji o tuđoj pomoći.

Alzheimerova demencija vremenom napreduje i razlikuju se tri stadija bolesti.

Prvi stadij je blagi ili početni oblik, a karakterišu ga oštećeno pamćenje i sjećanje za nedavne događaje, oštećena je orijentacija u prostoru, oboljeli ima problema i u komunikaciji, teško pronalazi odgovarajuće riječi.

Drugi stadij je umjerena faza bolesti kad se smetnje u govoru pogoršavaju, oboljeli se već teško brine sam o sebi, ima problema da kontroliše pražnjenje urina i stolice.

U ovom stadiju bolesti može se dogoditi da zaboravi vještine koje je dotad znao, od onih jednostavnih da se obuče ili skuha obrok, do toga da se ne može vratiti kući jer se izgubi u prostoru.

Treći je najteži oblik demencije u kojem oboljeli ne prepoznaje ni svoje najbliže. U uznapredovalim fazama bolesti bolesnik je potpuno vezan za krevet i ovisan o tuđoj pomoći.

Liječenje je ublažavanje simptoma

Trenutno ne postoji lijek koji bi zaustavio napredovanje Alzheimerove bolesti. Ipak, liječenjem simptoma i pružanjem podrške porodici bolesnika mogu se postići znatni rezultati.

Razni lijekovi ublažavaju simptome bolesti. Oni odgađaju pojavu simptoma bolesti i upravo zato je važno započeti s liječenjem što ranije.

Lijekovi koji se danas koriste u liječenju ove bolesti nazivaju se antidementivi. Oni utječu na što duže održavanje intelektualnih sposobnosti i opće stanje bolesnika.

Promjene u mozgu ne zaustavljaju se primjenom ovih lijekova, ali se pospješuje prenos informacija između nervnih ćelije. Djelovanje, doziranje i neželjene reakcije razlikuju se među pojedinačnim lijekovima, a djelotvornost terapije nije ista kod svih pacijenata.

U liječenju AB koriste se dvije skupine lijekova. U prvu skupinu ubrajaju se inhibitori enzima acetil-kolin esteraze. Ovi lijekovi nadoknađuju nedostatak neurotransmitera acetil kolina u određenim dijelovima mozga. Koriste se u ranoj i srednjoj fazi bolesti.

Drugu skupinu lijekova predstavlja NMDA antagonist memantin koji se koristi u srednjoj i kasnoj fazi bolesti. On regulira funkciju neurotrasmitera glutamata koji je u određenim patološkim stanjima odgovoran za razaranje nervnih ćelija.

Mjere prevencije

Nema garancije da se tokom vremena kod neke osobe neće razviti demencija, njena žrtva može da bude svak. Ipak, treba što više "trenirati" mozak, jer se to smatra jednom od mjera prevencije.

Zato se i u starijim godinama preporučuje što više čitati, učiti strane jezike, rješavaju križaljke...

Također je važno održavanje zdravlja krvnih sudova, pravilna ishrana bez loših masti koje se smatraju jednim od uzroka zakrečavanja krvnih sudova. Ne treba zanemariti ni fizičku aktivnost jer ona dokazano ima dobar učinak i na duh i na tijelo.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.