Prema predanju, osim hrasta i tise, treće magično drvo naših predaka bio je drijen (Cornus mas).
Ukoliko ga nije bilo blizu mjesta gdje su podizali kuće, obavezno su ga sadili da porodici donese zdravlje i dugovječnost.
Žilavo i tvrdo drvo koristili su za pravljenje različitih predmeta i alata, a drenjine, zrele, crvene plodove, prijesne ili osušene, za ishranu.
Drenjine, inače, sazrijevaju od jula do sredine oktobra, što uglavnom zavisi od klime i nadmorske visine. Obiluju vitaminom C (čak dvostruko više od pomorandže), taninima i pektinom, a sadrže i glioksalnu i organske kiseline, šećer i sluz.
Tanini i pektini povoljno djeluju na sluzokožu želuca i crijeva, pa su drenjine odličan lijek protiv proliva i drugih oboljenja organa za varenje. Od plodova, ali i od kore drena pripremaju se čajevi i drugi ljekoviti preparati za liječenje grla, malokrvnosti, boginja, bolesti bubrega, dijareje, hemoroida, šećerne bolesti i za zacjeljivanje rana.
Osim toga, ruski naučnici su ustanovili da plodovi imaju antimikrobiološko dejstvo, kao i da se njihovo “meso” i ulje iz sjemenki može koristiti za obnavljanje spoljašnjih i unutrašnjih epidermalnih tkiva. Slatko, kompot, džem i sok od zrelih drenjina ljekoviti su gotovo koliko i svježi plodovi. Zato se smatraju prijatnim i, istovremeno, ljekovitim poslasticama koje bi što češće trebalo da se nađu u jelovniku.
Drenjine se svrstavaju i u bezglutensku hranu, a zanimljivo je da se u mediteranskim zemljama nedozreli plodovi konzervišu u slanoj vodi kao masline.
U Francuskoj i Italiji drijen se gaji na plantažama, a od drenjina se pripremaju vino cijenjeno širom svijeta, kao i želei i različiti kolači.
U planinskim krajevima Balkana priprema se i aromatična rakija drenovača prepoznatljiva po blijedocrvenoj boji.
Širom svijeta, osim u Australiji, gaji se pedesetak vrsta drena, a posljednjih godina mogu da se kupe sorte namijenjene gajenju na plantažama i baštama.
